Ona je bila među prvim pacijentima koji su se operisali u toj zemlji, a njen put do operacije bio je mučan. Nije dobila podršku države, pa je skupljala kako zna i umije 72.000 eura. Svjesna da ima pravo na život i liječenje, pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih kojim traži – refundaciju troškova, piše Pobjeda.
Mikić je za Pobjedu iznijela detalje životne borbe kako bi ohrabrila sve ljude koji se suočavaju sa zdravstvenim problemima, koje je i ona imala, da ne odustaju i da se bore. Ona je ranije tražila od države da joj pomogne, žalila se da se muči, da ne može da podnosi dijalizu na kojoj je bila više od četiri godine, ali nije dobila pozitivan odgovor da će joj iko od institucija u tom smislu podržati i refundirati troškove operacije.
Mikić je odlučila da pokrene sudski spor kako bi dobila što smatra da je sljeduje. Ona navodi primjere da su još neki pacijenti pokrenuli sudske sporove kojima traže refundaciju troškova. Među njima je i jedan koji je prodao kuću kako bi spasio život i obezbijedio novac za transplantaciju.
“Nepravda je da nam se ne plati liječenje i transplantacija. U to vrijeme nije bilo ugovora za transplantacije, ali, ponavljam, imam pravo na život i na liječenje. Znam da imam to pravo. To su ljudska prava. Ja sam bila životno ugrožena. Nije fer što nijesmo imali podršku države, Fonda za zdravstveno osiguranje. To je diskriminacija. Koliko je mladih ljudi koji su završili život, jer nijesu mogli da finansiraju transplantaciju”, ističe Mikić.
Mučenje
Na dijalizu koja je trajala četiri godine i dva mjeseca gleda na period patnje. Prisjeća se da je nije dobro podnosila, te da joj je izazivala zdravstvene komplikacije. Mikić kaže da joj se konkretno kupila voda na pluća, krvarila su joj pluća, pucali su joj krvni sudovi, dobijala je trombozu…
“Otkad sam krenula na dijalizu 11 puta sam imala operacionu intervenciju. Borila sam se za život, preživljavala sam. Tražila sam da me pošalju na transplantaciju, ali država mi nije odobrila”, kaže ona.
Mikić je, kako dodaje, od komisije Kliničkog centra Crne Gore tražila da joj dozvole liječenje u Bjelorusiji, ali, prema njenim riječima, konzilijum joj ništa nije odgovorio, odnosno vratio joj je dokumentaciju. Država je, međutim, od prošle godine, od ljeta sklopila ugovor sa tamošnjom klinikom u Minsku i omogućava građanima besplatne transplantacije.
Ona je precizirala da nije razmišljala o negativnom odgovoru koji je tada dobila od nadležnih, već da je preovladala želja da želi da spasi život i da se ne muči više.
“Poželjela sam samo to. To su strašni bolovi bili. Krvarenja, gnoj na plućima, nemoć, gubljenje svijesti. To me je pratilo i nijesam mogla ni da primim dijalizu do kraja. Tu terapiju su mi prekidali”, prisjeća se ona.
Navodi slučaj sugrađanke Rose Knežević, koja se prva operisala u Bjelorusiji, te da je za transplantaciju dvije godine skupljala novac. Mikić kaže da je Knežević hrabrila da i ona krene tim putem.
“Sjećam se da mi je pričala da ne odustajem, da ću ja moći to da izguram, isto kao i ona. Razmišljala sam o svemu, koliko se mučim i odnijela sam odluku – boriću se”, ističe Mikić.
Istakla je da je bila životno ugrožena, da joj je u Crnoj Gori odrađena tipizacija za podudarnost tkiva, ali da je znala da ovdje neće dočekati transplantaciju. Bila je, kako kaže, primorana da traži hitno rješenje.
“U tome mi je pomogao moj sin i moji pravi prijatelji da istrajem. Malo nas ima koji smo stavili sami taj teret da platimo troškove. U tom periodu je bila korona i to je bio jedan od ,,kamena spoticanja“”, rekla je ona.
“Ponovno rođenje”
Počela je da skuplja novac i uz pomoć porodice prikupila je 6.000 eura. Trebalo joj je oko 70.000 i došla je i do tog iznosa uz pozajmice.
Mikić se sjeća da je sedmicama bila zdravstveno loše do transplantacije. Čim su našli odgovarajući bubreg pozvali su je. Nije je bilo strah te operacije, jer je znala da ako ima gdje da se spasi – došla je na pravo mjesto. Kaže da je jedva došla na transplantaciju koja je obavljena u decembru 2021. godine.
“Loše mi je bilo stanje kad sam stigla u Bjelorusiju. Moj sin je rekao da se ne mogu živa vratiti ako se ne završi transplantacija i ja sam isto bila za to. Otišla sam na tu operaciju. Desilo se da mi je otkazalo srce, pa su me reanimirali. Ostala sam 32 dana u bolnici, a trebalo je manje, nedjelju dana. Na kraju svega – osjetila sam novo rođenje”, priča Mikić, uz osmijeh.
Kaže da se dobro osjeća, ima 65 godina, ide na razne izlete, te da vodi sasvim drugačiji život u odnosu na onaj kakav je bio dok je bila na dijalizi.
“Srećna sam, a kako da ne budem. Normalno sada živim. Imam manje snage, jer mi je oduzela bolest”, kaže ona.
Mikić dodaje da pije tablete za održavanje bubrega, te kaže da je država zaradila na njoj, jer su tablete i sve povoljnije od dnevne cijene dijalize.
“Svi pacijenti nek pođu na transplantaciju kako znaju i umiju, tako da se spašavaju. Odrađuju se pripreme za operaciju i zna se ko može da se operiše, a ko ne. Ko može nek ne ide dan na dijalizu”, zaključuje Mikić.
