Milan je još kao mladić zavolio sport i atletiku, a sa trčanjem je počeo da se bavi daleke 1965. godine. Ipak, iako je i tada imao uspjeha nije ga mnogo zanimala ova disciplina, već se posvetio poslu u nikšićkoj Željezari.
“Počeo sam trčanjem da se bavim 1965. godine, a nakon pet godina aktivnog takmičenja i treniranja napravio sam prvi veći uspjeh. Tada sam živio u Rijeci, a radio kao tehničar u fabrici Torpedo i usput trenirao u AK Korner sa velikim imenima hrvatske i jugoslovenske atletike, a u Zagrebu sam učestvovao i na svearmijskom takmičenju”, prisjeća se naš sagovornik.
Onda je uslijedila duža pauza, protekle su decenije, nakon čega je 2006. godine Milan dobio poziv od trenera AK Sutjeska Moma Draškovića da se pomalo počne ponovo baviti trčanjem na šta je on pristao, ali nije ni slutio do kakvih rezultata će stići. Junak naše priče se tada oglušio i o upozorenja doktora i krenuo da se sa skoro 60 godina priprema za takmičenja, na kojima je redovan još od 2009., a bez medalje je ostao samo 2011.
“Osvojio sam veliki broj medalja otkad sam se vratio trčanju. U martu sam donio dvije sa Balkanskog prvenstva za veteran iz Beograda. Treći sam bio na 1.500 i drugi na 3.000 metara. Prvak Balkana za veteran sam bio 2013. u Zagrebu, drugi u Larisi u Grčkoj na 5 km 2010., a godinu prije toga, na otvorenom prvenstvu Srbije bio sam treći. Jedino nijesam uspio osvojiti odličje 2011. u Domžaleu”, navodi naš sagovornik.
Samo Milan zna koliko je jaka volja bila potrebna da se u ovim godinama ponovo vrati trčanju i sa još većim entuzijazmom mu se posveti, a ističe da mu sada ne pada na pamet da stane.
“Povratak trčanju mi je donijelo jedno veliko zadovoljstvo. Ja sada prosto ne bih mogao bez treninga. I kad je kiša ja uzmem kišnicu i trčim. Kada sam počinjao svako je pričao ubiće te kap. Odem kod tadašnjeg direktora u KBCG Bulatovića jer hoću da pregledam srce radi trčanja polumaratona i on se izviče na mene. Ja nakon toga odem u Kodru i tamo su mi rekli da mogu, i nakon toga 2013. godine istrčim Podgorički maraton”, govori Milan o svom novom atletskom početku i poziva sve sugrađane da se više bave trčanjem, ali i nadležne da se pobrinu za bolje uslove za bavljenje atletikom.
“Tuga je jer nema staza. Naša najbolja atletičarka Slađana Perunović nema normalne uslove za pripreme. Lijepo bi bilo da se ovdje pod Trebjesom gdje se najviše trenira sazida jedna svlačionica, a ja bih dao i penziju jednu za to, jer bi to mnogo značilo nikšićkim atletičarima”, ističe on.
Dokazao je Milan ličnim primjerom da nikada nije kasno da se čovjek posveti pravim vrijednostima, i da se čak bude uspješan u tome, a mi mu želimo da otrći još mnogo trka, ali i da nastavi da donosi i medalje sa njih.
