To je zaključeno na današnoj tribini pod nazivom „Suđenje u razumnom roku“ u okviru projekta „Građani u reformi pravosuđa“ koji realizuje Centar za političku edukaciju i Defendologija centar Nikšić.
U prilog tome ide i činjenica da je tokom prošle godine primljeno svega sedam zahtjeva za ubrazanje postupka, tri zahtjeva su odbijena kao neosnovana, dva su povučena, dok je jedan zahtjev okončan obavještenjem kazao je Miloš Ivanović, savjetnik u Osnovnom sudu u Nikšiću.
„Od 2007. godine kada je pomenuti zahtjev stupio na snagu veliki značaj je dat rešavanju predmeta „crveni omot“. To su predmeti koji se kolokvijalno nazivaju tim imenom i koji su stariji od osam godina, a sada po evropskom zakonu pod tim predmetima potpadaju i predmeti koji su stariji od pet godina, pa čak i od tri da bi se sveo njihov broj na minimum“, kazao je Ivanović.
Kako bi se broj ovakvih predmeta smanjio, navodi, sudije su dužne da dostavljaju izvještaj najprije predsjedniku suda, Vrhovnom sudu Crne Gore, a zatim i Sudskom savjetu ukoliko zatraži.
„Na nivou Crne Gore tokom prošle godine, prema podacima koje je objavio Sudski savjet Crne Gore, kada su u pitanju kontrolni zahtjevi bilo ih je ukupno 346. Od tih kao očigledno neosnovani odbijeno je 15 takvih zahtjeva, dok je 135 odbijeno kao neosnovano, odbačaj takvih zahtjeva je bilo u šest slučajeva, a usvojenje 20 zahtjeva, dok je 120 kontrolnih zahtjeva u kojima je predsjednik suda podnio obajvještenje strankama u kom roku će postupajući sudija donijeti odluku“, kazao je Ivanović navodeći da je svega deset zahtjeva ostalo neriješeno.
Predstavnik naučnog odbora Defendologije, Slavko Milić ocijenio je da je suđenje u razumnom roku nije isključivo samo stvar pravne struke, već da na postupak utiču i neki drugi faktori koji mogu na posredan i indirektan način ometati proces suđenja.
„U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj razumni rokovi su slični, čak rekao bih i potpuno identični. To su rokovi koji se odnose na dvije godine u parnici, jednu godinu u krivici ili tri godine kod prvostepenog postupka, odnosno dvije godine u drugostepenom postupku. To je jedan značajno veliki razumni rok kojima se državama ostavlja da oni određene pravne postupke, bilo da se radi o parnici i krivici, regulišu. Takođe, postoji i nakon toga jedna godina koja se odnosi na vanredne pravne ljekove. Dakle, u postupcima kada se ulože vanredni pravni ljekovi, kao što su žalbe, onda se taj postupak može još za jednu godinu produžiti“, kazao je Milić, dodajući da na sudski postupak utiče niz kako unutrašnjih, tako i spoljašnjih faktora.
On je ocijenio da nekad i kratki rokovi ne predstavljaju garanciju prava i da mogu da ugroze pravičnost samog postupka.
„Požurivanje može da predstavlja problem koji se može nametnuti da pravda i pravičnost, u ovom slučaju dva različita pojma, ne budu zadovoljeni na onaj način na koji je to potrebno“, kazao je Milić.
Navodeći najčešće razloge zbog kojih dolazi do odugovlačenja postupaka, advokat Nikolić Vladimir, kazao je de to dešava pod uticajem samih stranaka, jer se ne odazivaju redovno pozivima, kao i zbog suda koji nije aktivan u pojedinim postupcima.
„Ukoliko se postupak ne riješi kontrolnim zahtjevom u roku od 60 dana kada je podnijet predsjediku suda ili se ne dobije adekvatan odgovor moguće je podnijeti žalbu predsjedniku Višeg suda koji je u obavezi da u roku od osam dana zatraži spise od suda gdje se vodi postupak, pa tek onda da odluči da u roku od 60 dana o osnovanosti same žalbe“, kazao je on, dodajući da stranke trpe najviše ukoliko dođe do nepotrebnog odlaganja postupaka.
Da bi se odugovlačenje izbjeglo, Nikolić navodi, da je potrebno voditi računa o zakonskim rokovima zakazivanja samih ročišta, počev od pripremnog ročišta, pa od ročišta za samu raspravu, zatim dostavljanja dokaza od strane suda od kog se traže i nadležnog drugog organa, dostavljanja spisa predmeta ukoliko je određeno vještačenje, kao i da se utiče na vještake da blagovremeno dostavljaju svoje nalaze i mišljenje.
