Evocirajući uspomene na kompletnu priču, Novica Milović, tadašnji direktor kluba, ističe da je ideju za učešće na turniru podijelio sa šefom stručnog štaba Draganom Šćepanovićem.
“Kazao sam da mislim i imam osećaj da možemo da napravimo nešto veliko. Dragan se složio, čak je od tog trenutka bio i euforičniji od mene”, podsjeća Milović.
Uslijedio je posao oko zaokruživanja finansijske konstrukcije za taj poduhvat, ali i formiranje ekipe koja će braniti boje najuspješnijeg džudo kluba u Crnoj Gori.
“Iako smo imali mlad, ali sigurno jak tim, do tog momenta sa veoma zapaženim rezultatima, i u evropskim i svjetskim okvirima, neophodna su bila pojačanja… Odluka za pojačanja pala je na Slovence Adrijana Gomboca 66kg, Mihaela Žganka 90 kg, Marka Bubanju 90 kg (koji tada još nije bi član Akademika), i superteškaša rumunskog reprezentativca Nateu Danijela, sa njegovih tada 195 kilograma. Pregovori nisu bili dugi, dogovor je pao, zborno mjesto Beograd 16.12. 2016. godine direktno na mjerenju, na vaganju takmičara”, kaže Milović.
Svi u Akademiku bili su zadovoljni žrijebom koji im je donio francuski Montri.
“Kada uđete u halu, prvo šta osjetite je miris strunjača, koji pojačava takmičarsku tremu, a koju sam tih dana imao možda i više nego dok sam se ja takmičio. To, ali i sve ostalo, miris toga jutra mi je govorio da će biti nešto veliko, ili sam ja previše ubijedio sebe u uspjeh. Zajednički je sastavljena prva petorka i prvi meč je krenuo... 5:0 za Akademik, iskreno kako je krenulo i u samom prvom meču, pomislio sam bićemo prvaci Evrope”, sjeća se Milović.
Na red je došlo drugo kolo, poraz i šok za takmičare i stručni štab.
“Već u drugom kolu protiv izuzetno pojačanog JK Kinezisa dočekao nas je “hladan tuš”. Pri rezultatu 2:2 odlučivali su super teškaši, Kirgistanac Kratkovetski i “naš” Danijel Natea. Trenutak nepažnje ili prije mogu reći nedostatak sreće, odveo je Akademik u borbu za medalju kroz repasaž, a Kinezis potpuno zasluženo direktno u polufinale. Veliki šok, za sve, za stručni štab, takmičare, trenere i mene lično. Tražio se brz odgovor, kako pripremiti i motivisati ekipu za naredna tri meča, dok je vrijeme letjelo a ne prolazilo. Moj motivacioni razgovor u holu sale, sa našim super teškašom ne bih pominjao, ali je bi vrlo konstruktivan. Dragan Šćepanović je nekako uspio da ohrabri naše momke i da im da jasne sugestije. Međutim, najveći zamajac u tom momentu koji je pokrenuo kompletnu našu ekipu i dao dodatnu energiju da idemo do kraja, da idemo direktno u istoriju, bio je par pojedinaca koji su slavili naš poraz od JK Kinezisa, ovom prilikom kao i tada, neizmjerno im se zahvaljujem”, dodaje Milović.
Do medalje se moralo na teži način nakon poraza u drugom kolu, a svi naredni mečevi su bili u znaku hrabrih momaka iz Akademika, posebno mladih Nikšićana, koji su poveli Akademik na krilima direktno u istoriju.
“U borbi za bronzu Akademik je savladao tradicionalnog protivnika beogradsku Rakovicu, čiji je takmičar, mađarski reprezentativac, u polufinalu bio diskvalifikovan, čime je po tadašnjim pravilima automatski trebalo da bude diskvalifikovan i klub za koji se takmiči, međutim domaćin je domaći. Na kraju kada smo pristali na meč za bronzanu medalju, kakva bi to bila medalja da se vratimo u Nikšić, bez borbe i žestokog boja. Pobijedio je ipak bolji i ušao u istoriju. Tek par dana nakon takmičenja, nakon velikog izliva emocija, bili smo svjesni kakav uspjeh smo napravili, i tek tada smo bili u mogućnosti trezveno da analiziramo i razgovaramo o svim mečevima”, podsjeća Milović.
Prisjetio se Milović i novinara iz Nikšića, koji su prenosili šta se događa u Beogradu.
"Da njih nije bilo, sigurno ne bi bilo sve preneseno javnosti i prava slika ne bi otišla, šta se sve dešavalo toga dana u hali i kako smo se osjećali iz minuta u minut, velika i neizmjerana im hvala zbog toga”, ističe Milović.
Poručuje da je Akademik pokazao da može, kao i da treba da se teži ka još sjanijoj medalji.
Milović izražava blagi strah da medalja iz Beograda ne bude sjajnija i sjajnija kako vrijeme bude odmicalo.
