Odgovarajući na pitanje da li postoji mogućnost da se za ovakve slučajeve uvede neki vid naknade s obzirom na to da sigurno neće biti u prilici da eventualno dobiju penziju, iz Zavoda su istakli da to nije u njihovoj nadležnosti.
Podgoričanka Marina Medojević tvrdi da se tri decenije uzaludno javlja na biro rada. Ekonomista je po struci, a uključujući pripravnički ima četiri godine radnog staža.
Ona u izjavi za Dan kaže i da država treba dauvede materijalnu nadoknadu za one koji su godinama nezaposleni.
“Neki ljudi po trideset godina čekaju na evidenciji Zavoda i stiču god ine za penziju. Od čega će oni da žive u starosti? Prije dvije godine u ovo vrijeme direktorka Monstata je tvrdila da svaki drugi nezaposleni ne želi da radi. Da li je zaista tako ili statistika nema pravi uvid u život ljudi”, pitala je Medojevićeva.
Ona kaže da je mnogo onih koji nijesu zaposleni i koji nijesu evidentirani kao takvi, pa nemaju nadu da će dobiti posao preko Zavoda i zbog toga se ne prijavljuju.
“Do pojave korone mnogi su išli preko granice, radili nekoliko mjeseci ili godina i tako prehranjivali porodice. Mnogo njih je radilo u takozvanoj sivoj zoni. Država mora kao mjeru ublažavanja siromaštva omogućiti zapošljavanje jednog člana u porodicama u kojima niko nije zaposlen. Potrebno je subvencionirati poslodavce koji prednost pri zapošljavanju daju porodicama u kojima niko ne radi i samohranim roditeljima, uz uslov da se radi o stupanju u stalni radni odnos”, kazala je Medojevićeva.
Nikšićanin Vladan Šćepanović ima 44 godine i svega godinu radnog staža. Nezaposlen je i kaže da se na biro rada nije prijavio odavno, jer je to, prema njegovim riječima, potpuno besmislena institucija.
“Treba li pominjati njihova, apsurdna savjetovanja i predavanja, dok naivni vjeruju i nadaju se, na njihovim mjestima već rade DPS kadrovi. Za ovu i sve ostale tvrdnje, imam dokaze na ličnom i primjerima iz svoje porodice, kao i hiljada nepodobnih, koji su doživjeli sličnu nepravdu i diskriminaciju”, tvrdi Šćepanović.
Dodaje da je povremeno radio uglavnom sezonske poslove, obično poslove obezbjeđenja.
“Staž je najbolja predstava mogućnosti mog zaposlenja. Zajedno sa suprugom i našom djecom u jednom periodu, punih osam godina, bili smo bez posla i bilo kakvih primanja od države. Živjeli smo od zaduživanja i odlazaka u inostranstvo, nekad i dva puta godišnje”, ispričao je Šćepanović.
Kao glavni problem za zaposlenje, Šćepanović ističe eksponiranje u borbi protiv bivše vlasti. On kaže i da nema nikakvu nadoknadu od države.
“Kao i hiljade drugih ne postojim u evidencijama. Kada se govori o bilo kojoj strukturi društva, zahvaljujući prošloj vlasti, moja porodica i ja kao ni hiljade sličnih ne postojimo. Što se tiče odlazaka u inostranstvo, koji su nosili visoki rizik u svakom smislu, na sami imperativ odlaska, uvijek su bili teški. Govorim bez imalo patetike, često sam odlazio bez novca i ostavljao porodicu bez novca, a samo odvajanje je bilo neprirodno i ujedno najteži dio ove priče. Ipak, ostali smo složni i odlučni u borbi za pravdu”, navodi Šćepanović.
U ništa boljoj situaciji ne nalazi se ni J.P., koja je željela da ostane anonimna (ime poznato redakciji), a koja se na evidenciji Zavoda, sa manjim, sporadičnim prekidima, nalazi od 1990. godine.
“U međuvremenu sam stekla i fakultetsku diplomu, tačnije 1993. godine. Ukupno imam oko pet godina radnog staža”, navodi ona.
Ona, takođe, ističe da, koliko god zvučalo čudno, nije tražila posao van struke.
“Komentari i izjave da posla ima, ali ljudi neće da rade, jezivo su ironični. Realno gledano, očekivati od nekog ko se školovao za profesora, pravnika ili ekonomistu da ode da radi kao perač suđa, isto je kao i očekivati od automehaničara da izvrši operaciju slijepog crijeva ili donese presudu”, zaključila je ona.
