“Od hrane smo imali splačine”, kazao je on, napominjući da je deset članova njegove porodice ubijeno na Lukavici.
Odgovarajući na pitanja specijalne tužiteljke Tanje Čolan-Deretić, Musić je kazao da je garaža u kojoj je boravio 75 dana bila tri puta tri metra, a u njoj je bilo smješteno oko 50 ljudi.
Govoreći o zlostavljanju zatočenika, Musić je ispričao da su njegovog komšiju Ismeta Zećirija tukli, a zatim mu stavljali so na ranu, ali da optuženi Gašović nije učestvovao u tom zlostavljanju.
“Čuo sam da je pojedine Gašović izvodio, tukao i maltretirao, ali ja to nijesam vidio”, kazao je svjedok.
Ispričao je i da su zarobljenika Remziju Balića tukli jarbolom od zastave toliko snažno da se polomio.
Prema njegovim riječima, nakon što su zatočenike odveli da iz magacina utovaruju granate, doveli su „šešeljevce“ sa Ilidže koji su tukli Osmana Hasanovića i njegovog sina i vadili nož „da ga zakolju“.
“Naredio je Gašović. Vidio sam Osmana da plače, nakon čega su mi objasnili što se desilo”, ispričao je Musić.
Dodao je da je Mido Hrnjić bio toliko pretučen da je izbačen napolje, dok Hasim Šehić Durmišević od batina nije mogao ni vodu da popije.
"Mehi Isiću su palili cigaretu na vratu", kazao je svjedok i dodao da su Ajruri Kerima tukli automatskom puškom po leđima.
Musić je kazao da su ga Gašović i Brano Mijatović tri puta ispitivali.
“Prvi put je Gašović bio fer prema meni. U toku ispitivanja pala je granata, oni su zalegli, a ja nijesam, jer se ne bojim”, ispričao je svjedok.
Govoreći o 21. i 22. junu 1992. godine, naveo je da su zatočenicima rekli da idu na razmjenu, nakon čega su ispred sportske dvorane parkirana četiri autobusa.
"Gašović i Mijatović su nam rekli da nas voze na razmjenu. Ja nijesam vidio, ali mi je rekao Mujo Musić, sin od amidže, da ga je tukao Zoran Gašović. Nije mi pričao kako ga je tukao. Nije bilo vremena", kazao je Musić.
Prema njegovom iskazu, jedan autobus zatočenika iz „garaže“ krenuo je prema Ilidži. Kada su stigli do mostarske petlje, zaključili su da od razmjene neće biti ništa.
“Trebali smo da budemo odvedeni na Pale i da budemo pobijeni. Glavni iz MUP-a Ilidže bio je Tomo Kovač, ali se on nije složio sa time”, ispričao je Musić.
Dodao je da su ih noću prevozili autobusima bez svjetala, kako ih, kako je kazao, vojska sa Butmira ne bi gađala.
Nakon toga su odvedeni u kasarnu na Kuli, a potom u kasarnu „Vajner Čiča“, gdje su bili raspoređeni u nekoliko prostorija.
“Pitali su ima li Sandžaklija i Albanaca. Jednog iz Goražda su tukli, čuli su se krici i pucanj. JNA je to radila i ovi četnici”, ispričao je svjedok.
Pojasnio je da Gašović nije vozio autobuse sa logorašima, već da je njegova uloga bila da ih sprovodi.
Ispričao je da je u sportskoj dvorani u Hadžićima 7. septembra bilo oko 700 zarobljenika i da su tamo ostali sve do 27. oktobra 1992. godine, kada su autobusom prebačeni u Semizovac – Svrake.
“Došla je naredba od Krajišnika, čuo sam to na suđenju u Hagu, da nas prebace u Semizovac – Svrake. Gašović nas je predao 27. oktobra i od tada ne znam više ništa o njemu. U Semizovcu sam bio do 5. novembra”, kazao je Musić.
On je rekao da je poznavao oca Gašovića i označio ga kao ratnog zločinca, koji je silovao dvije muslimanke, a sa jednom od njih ima dijete.
Prema optužnici, Gašović se, između ostalog, tereti i da je od maja do kraja juna 1992. učestvovao u nezakonitom zatvaranju i mučenju civila u Hadžićima, kao i u prinudnom preseljenju oko 280 civila u kasarnu „Slaviša Vajner Čiča“ u Lukavici. On je prema tvrdnjama tužilaštva sačinio spisak pritvorenika, na kojem je imena 49 njih zaokružio crvenom hemijskom olovkom, od kojih su onda 23. juna 1992. godine 48 odvedeni na nepoznatu lokaciju i do danas se vode kao nestali. Saslušanje Musića se nastavlja 22. oktobra.
Izvor: Pobjeda
