"Važno je da kažem da sam prvi tekst iz kojeg je kasnije ovaj idejno proistekao napisao dok sam još bio u osnovnoj školi. Onda ne čudi zašto je on, ako bi se svrstavao u neku književnu vrstu, najbliži bajci. Kasnije kada sam prerađivao tekst, imao sam u vidu da se obraćam najprije djeci i forma bajke mi je i tada najviše odgovarala", kaže Nikčević za CdM.
Reakcije djece koja su prva pročitala bajku su ga dodatno motivisala da završi sa poslom do kraja, tj. da bajka izađe iz štampe.
"Polažem nadu u to da djeca ne kriju ako im se nešto ne sviđa. Pokušao sam da priča bude višeslojna. Kada bi govorio o poruci i poenti morao bi da otkrijem suviše detalja vezanih za samu radnju, čak i zaplet i njegovo razrješenje, a više volim da se u čitanje uđe kao u avanturu bez saznanja šta će se desiti. Generalno to je priča o skromnosti, žrtvi i nagradi", otkriva on bajci.
Nikčević smatra da su bajke prvi putokazi koji nam odvajaju svjetove dobra i zla. Polarizacija u bajkama je često previše striktna. One nam poručuju da nije dobro krasti, lagati, biti pohlepan, zao, ali možda što je još važnije govore o tome da nekad stvari treba uzeti u svoje ruke i preuzeti odgovornost za svoje postupke. Međutim, junacima iz bajke je uspijeh zagarantovan, što se u realnosti ne dešava uvijek.
"U mojoj priči stvari stoje malo drugačije. Ne postoje dobri i loši likovi. Postoje nesavršeni likovi sa manje i više mana. Ono što ih okružuje je neprijateljsko i oni pokušavaju to riješiti. Ni završetak priče ne donosi katarzu tipa živjeli su srećno do kraja života. Kraj je više gorko-sladak".
"Djeca i danas znaju za bajke kao što su Crvenkapa, Ivica i Marica, Pepeljuga... Njihovi roditelji te priče dobro poznaju iz perioda svog odrastanja i ako im je ne pročitaju, barem će im je prepričati. Bajke su najčesče kratke, pamtljive i karakteristične i stoga vrlo podesne za usmeno prenošenje. Sa čitanjem stvari stoje malo drugačije. Vjerovatno djeca manje čitaju nego prije 30-tak godina, jer im pažnju zaokupljaju neke stvari koje tada nijesu ni postojale. Mislim, ipak da će se djeci uvijek čitati i da će djeca uvijek čitati".
Bajka je siguran put kojim se gradi čitaočevo emocionalno iskustvo. Stvaralački procesi nijesu u potpunosti vođeni racijom i sa predikcijom kako će to uticati na čitaoca. Književnost ne bi trebala biti manipulativna, već sugestivna, maštovita i poučna.
"Ovo je u cjelosti moj autorski projekat, tj. ja sam autor teksta i ilustracija. Sam proces je bio dosta složen. Prvo sam radio na tekstu, a zatim sam krenuo u izradu crteža. Pokušao sam da budem dosta strog prema sebi i odradio sad poprilično skica, crteža prije nego što sam uradio prvu ilustraciju sa kojom sam bio zadovoljan. Kasnije je sve išlo lakše. Najteži posao vas čeka na kraju kada krenete publikovati knjigu. Žao mi je što se izdavači najčešće vode logikom cifara. Na kraju knjiga je izašla iz štampe na moju radost i nadam se onih koji će je čitati", kaže Nikčević.
Svaka osoba, bez obzira na godine, obrazovanje ili životno iskustvo, nosi u svom unutrašnjem svijetu očuvanu potrebu za uživanjem u dobroj priči. Bajka je duboko utisnuta u najdublje slojeve ljudskog pamćenja i na više načina predstavlja normu čovjekovog iskustva, a takođe je nosilac elementarnih etičkih obrazaca.
