Virus korona čini svoje, ali među posljednjima koji odolijevaju ovoj pošasti u svijetu jesu upravo sledbenici plemenite vještine. Okupili su se u Londonu, da se bore za olimpijsku vizu, ali nisu baš svi mogli da uđu u ring.
Naših dvoje boksera, Tamara Radunović i Stefan Savković, predvođeni selektorom i našim sugrađaninom Boškom Draškovićem, po slijetanju u London doživjeli su situaciju koju će pamtiti do kraja karijere, ali i do kraja života.
Sve što su mogli da urade u glavnom gradu Britanije tih par dana, jeste da vide Big Ben, London tauer i još po neku znamenitost ovog grada, iako nijesu zbog toga stigli u grad na Temzi, već da se bore za najveće sportske snove.
Nečiji nemar, neažurnost ili već nešto treće, razlog su što nijesu prijavljeni na vrijeme i što su morali da odustanu od možda najvećeg cilja u karijeri. Za ovu situaciju čini se nema pravog objašnjenja, jer Crna Gora, zemlja koja ima sportske rezultate sa kojima bi se ponosile i mnogo veće države, ipak nije toliko velika, niti je tolika sportska sila, pa da može da sebi dozvoli ovakav luksuz i propušta ovakve šanse.
Boško Drašković dobro zna šta su Olimpijske igre i šta znači defilovati sa crnogorskom zastavom na najvećoj sceni, i dobro zna kakvu su šansu propustili njegovi naslednici, i to ne svojom krivicom.
Zato ovaj „nokaut“ van ringa boli mnogo, jer nije sportski, uslijedio je nakon što smo sami sebi dali “udarac”, a odbrojavanje je već isteklo, pa našim bokserima ostaje da van ringa traže krivca, i ako od toga nemaju veliku korist, ali i moraju biti jaki da i nakon ovog “udaraca” ustanu i nastave dalje i čekaju novu šansu.
Neizvjesna je sudbina sporta u narednim mjesecima, ali odgovorni i uporni Japanci za sada najavljuju da odlaganja Olimpijskih igara neće biti. Nažalost, na njima neće biti crnogorskih boksera. Opomena za kompletnu crnogorsku sportsku javnost, da se ovako nešto nikad više ne ponovi!
