Dvadesetogodišnjem mladom pjesniku i studentu druge godine Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju ovo je bio prvi konkurs koji je, kako sam kaže, “izgurao do kraja”.
“Prije njega je zbirka završila na jednom regionalnom konkursu, koji sam unatoč konačnoj nesređenosti poslatog rukopisa, bio prinuđen da otkažem. Nisam imao pretjerana očekivanja, kao ni neku specifičnu pretenziju za slanjem, jedino što me je povelo pri samom konkurisanju jeste činjenica da ta manifestacija živi i postoji u zemlji iz koje sam potekao, zbog čega sam, da budem iskren, donekle i ponosan”, priča za Onogošt Giljen.
Učešće na konkursu opsuje kao iscrpljujuće, dok sa druge strane kaže da nagrada sa sobom donosi potvrdu da je nešto što je učinjeno u stvaralačkom smislu, prepoznato i potvrđeno od strane ljudi (u ovom slučaju žirija) koji su većinom iza sebe ostavili mnogo vrijednih djela i daleko odmakli u sopstvenim književnim dometima, zbog čega je i velika čast.
“S obzirom na to da je samo objavljivanje prvijenca, jedna jako zahtjevna, ali i dirljiva stvar, koja sa sobom donosi pregršt izazova i stvari na koje do sada nisam navikao, iako smatram da je takva vrsta promjena očigledno bila nužna, kako sam za mene, tako i za samog „Leptira u ramu“, tako da sam poprilično uzbuđen oko onoga što slijedi”, kaže Giljen.
Poeziju piše od 11. godine, a početke promišljanja prepoznaje u djelima Agate Kristi i Šerlok Holmsa.
„Sa postepenim čitalačkim i intelektualnim sazrijevanjem, kroz moje su pjesme i radove proticali različiti diskursi, naravno uslovljeni mojim neprestalnim traganjem i priklanjanjem raznoraznim vrijednosnim sistemima, pa tu ima svega, od bunovnih tinejdžerskih potreba za iskonskom promjenom preovladavajućih narativa, pa do povratka na srednjovjekovne nazore, pa do dana današnjeg i otkrivanja postmodernizma i čitavog jednog korpusa raznorodnih pretenzija za dekonstrukcijom i rušilačkim ništenjem svega postojećeg“, kaže mladi pjesnik.
Otkriva da je prošao apsolutno sve faze, tragajući za najefektnijim načinom da opredmeti ono suštinsko u njemu kao biću, što se jedino, ističe, nije mijenjalo.
“Pisana riječ je nešto od čega je satkana sva moja krv, nešto što proizilazi iz svake pore moga tijela, i nešto što je samim tim duboko ukorijenjeno u meni kao biću, pa je ne planiram napuštati dok god sam u pripravnosti da dišem. Pitanje je isključivo medijuma kroz koji će se ona transkribovati i pretapati, da li će to biti kroz poeziju, prozu, scenaristiku… trenutno ne bih mogao tačno da odredim. Iz svega toga proizilazi niz faktora, i apsolutno je stvar trenutka i mislim da je sasvim prirodno da se zadrži ili ne zadrži na istom”, zaključuje mladi pjesnik.
family violence
šupljine su pune gamadi
i napukla cigla u dvorištu truli
krovovi su čvrsti
gromobrani postavljeni
odasvud zapinju zvukovi
propinju se, i režanj po režanj
otkidaju uši jeseni
ništa ne ostaje da vijori
provejava ruka vjetra po
žičanoj violini pustoši
drvlje u uglu zajedno
sa vjetrom pleše
nanesoše mi
u očima pjesak
pod jezikom dremež
mamin je lak za nokte
u boji jesenje trešnje
njene ruke od svile
dovoljno nježne
jesenji vazduh
ustajao je od buđi
niko večeras ne spava
niti se iko budi.
zavjese
navučeno preko života
zaboravljeno, zabravljeno
zapečaćeno, zamandaljeno
ništa nije izgubljeno
vasiona drijema pod zavjesom
svijetovi se pod njom nadimaju
ništa nije izgubljeno
dok se nešto i ne izgubi
i dok vjetar ne prostruji
i dok vjetar ne protutnji
mrtvom svilom
prozorskom
i dok vjetar ne proveje
i dok vjetar ne pronese
mrtvi svijet urušeni
mrtvo pudlo umireno
mrtvo i svi mrtvi
u snu razlivene
po mom tijelu rasute
u snu dok omamljuje
vasiona nekud plače
u snu dok spretno dave
i udvajaju prozore mrtve
od krvi staklaste
kroz uši iglene
mene kad udvoje
mene kad odnesu
mene kad prikriju
mene kad podave
zavjese
