Ova predstava, sa kojom se Centar za kulturu Bar predstavio po drugi put publici u Nikšiću, sinoć u okviru Festivala glumca, sastavljena je od 12 vješto isprepletanih scena.
Ipak, kako su rekli njeni glumci nakon sinoćnjeg izvođenja, tekst je ono što je čini posebnom, lijepom i zahtjevnom, jer je napisana u šekspirovskom stilu.
Branka Stanić, koja tumači lik Kosare, kazala je da je „ovo takva predstava koja se igra tako da ili jeste ili nije“.
„Mi obožavamo ovu predstavu i svako njeno igranje nas čini baš srećnim. Ja sam jako srećna što je publika ovako reagovala večeras, tako da mi je puno srce i hvala publici Nikšića što je došla u ovolikom broju. Mi smo prije mjesec dana ovdje igrali, znači da im se dopalo i nadam se da nijesu glumili onaj aplauz i emocije koje su imali tokom predstave“, kazala je ona vidno zadovoljna dodajući da nije vjerovala da će joj ova uloga doći zato što je to bio njen san.
Glumačka ekipa je, kaže, dala svoj maksimum i radila iznutra, iz duše.
„Uvijek sam maštala da igram neku ličnost iz istorije i nisam mogla da vjerujem da me je Obrad zvao za tu ulogu, baš nekako onako kao da mi se ostvario neki san, došla je u pravom trenutku i hvala Obradu zato i hvala cijeloj ekipi.Voljela bih da više ima ovakvih tekstova, da vraćamo lijepo govorenje, uvijek pozivam mlade ljude da dođu da gledaju predstavu da vide kako može da se izjavi ljubav na neki lijep način, da ljudi prate neke lijepe stvari, da nijesu robovi sadašnjeg vremena“, iskrena je ona.
Zahtjevna uloga Vladimira pripala je Jovanu Daboviću, koji je uprkos nešto manjem broju, zadovoljan reakcijom publike. Kako kaže, vladala je takva energija, možda i veća nego da je bilo duplo više posjetilaca.
„Mislim da je, nažalost, legenda o Vladimiru i Kosari jako zapostavljena, i u školstvu i ovako među nacijom, ljudima koji obitavaju na ovim prostorima iz prostog razloga što je vrijedno pomena iz ljudskog načina i čina. Mislim da bi trebalo da se vratimo ljudskim načelima i dostojanstvu, prije svega poštovanju drugog pa onda svega, pa onda tek da nastavimo da bitišemo. Što se tiče upoznavanja teksta bilo je u početku jako teško. Bilo je jako naporno iz prostog razloga što je trebalo da uhvatite karaktere koji su jako životni, koji su jako široki, koji su jako šareni, a opet su nekako u istom tonu boje i nadam se da smo uspjeli“, vjeruje on objasnivši da je ovo komad koji ima takav tekst da zahtjeva od glumca da prevashosno bude čovjek.
Da je sinoćnje 26. igranje ove predstave velika stvar, jer svjedoči o njenom kvalitetu, istakao je Vukan Pejović.
„Jako je teška predstava, kompleksna svaka uloga od ovih koje smo tumačili, svaka na svoj način, ali drago mi je da je publika prepoznala neke stvari. Ovo je šekspirovski tekst kojim se pišu stvari koje važe i dan danas, koje su napisane tada, koje važe i sad i ja se iskreno nadam da smo prebacili tu rampu i da smo došli do nekog dobrog rezultata, što se vidi i po publici. Lijepo je kada vas publika tri puta vrati, kad traje taj aplauz dok igrate sa kolegama“, kazao je Pejović dodajući da se, koliko god da je tužna i tragična ova priča, oni kao glumci osećaju uzvišeno dok igraju, te da je to zaista velika privilegija i velika čast.
Filip Đuretić zahvalio je publici što je došla i ispoštovala ih, naglasivši da je zadovoljstvo što je uopšte igrao sa ovakvom ekipom.
„Volim ovu ulogu, nikada ona nije završena, uvijek sam u procesu i svaki put kada je igram, svaki put kada kući razmišljam o njoj, uvijek težim da je proživljavam kao prvi put kad sam je igrao. Mnogo mi je drago što sam u Nikšiću na Festivalu glumca, to je zaista velika čast i nadam se da ćemo se još družiti“, vjeruje on.
Vladimiru Ceroviću pripala je uloga dželata u kojoj se, kaže, nada da se iskazao onako kako je Nenezić očekivao.
„Ja sam Obrada upoznao prošle godine u junu mjesecu kad su kad smo počeli da radimo i mogu da kažem da je Obrad neponovljiv. Bilo je uživanje raditi i sa ovim divnim mladim ljudima“, poentirao je on.
