Kada napravimo nešto u čemu uživamo, neuroni koriste dopamin kako bi to javili dijelu mozga koji se zove nucleus accumbens. Veza između tog dijela mozga i prefrontalnog korteksa određuje hoćemo li uzeti još jedan komad slasnog kolača ili ne.
Prefrontalni kortekst, takođe, aktivira hormone koji tijelu daju do znanja da je riječ o izrazito finom kolaču te da je bitno da to zapamtimo.
Iako ne pruža sva hrana jednak osjećaj nagrade, za većinu nas to postiže slatko, koje tijelo smatra zdravim izvorom ugljenih hidrata. Iako je voće bitan način unosa slatkog, savremen način prehrane otišao je u potpuno drugom smjeru. Naprimjer, prije 10 godina, prosječan Amerikanac konzumirao je 22 kašičice dodatnog šećera dnevno (što je ekstra 350 kalorija), dok je nedavno jedan stručnjak izjavio da prosječan Britanac sedmično konzumira 238 kašičica šećera.
S obzirom na današnju prehrambenu industriju, skoro je nemoguće naći procesiranu hranu koja ne sadrži dodani šećer, na koji se većina nas navukla. Na isti način na koji nikotin i heroin stvaraju zavisnost, povišene neurohemikalije i dokazi u promjenama u ponašanju dokazuju da i šećer izaziva zavisnost.
Ekspresija gena
Postoje četiri dijela zavisnosti: pretjerivanje, postepeni prestanak djelovanja (“skidanje”), žudnja i ukrštanje osjetljivosti (utisak da će zavisnost o jednoj stvari automatski značiti da će osoba postati zavisna o nekoj drugoj). Sve ove komponente proučavane su i iste su u svim slučajevima zavisnosti - kod šećera kao i kod narkotika.
Kao i droga, i šećer povećava otpuštanje dopamina u nucleus accumbensu. Prilikom dužeg perioda konzumiranja šećera, mijenja se ekspresija gena i način na koji dijelovi mozga reaguju na dopamin. Ukratko, konstantni pristup šećeru znači da dopamin sve duže signalizira mozgu da mu je potrebna nagrada i treba mu još više šećera. Drugim riječima, mozak razvije toleranciju na šećer pa ga treba u sve većim količinama kako bi postigao jednako zadovoljstvo.
“Skidanje” je vrlo stvarno
Žudnja za slatkim nikad ne nestaje, ali to je, vjerovatno, psihološki problem. Fizički, bez slatkog je jednostavnije nakon sedmicu-dvije.
U istraživanju provedenom na “Prinstonu”, pokazalo se da su pacovi koji su razvili zavisnost o šećeru, poslije prolazili kroz fazu “skidanja”. To su proživljavali ili lišavanjem hrane ili liječenjem “naloksonom”, lijekom koji se koristi pri liječenju zavisnosti o opijatima, a koji se veže na receptore u sistemu za nagrađivanje u mozgu.
Obje metode “skidanja” uzrokovale su fizičke tegobe kao što je cvokotanje zuba, drhtanje šapa te treskanje glave.
Šta se dešava u organizmu
- 20 minuta poslije - Organizam će u sebi još imati veliku količinu ove slatke namirnice pa neće tražiti još i imaćete osjećaj zadovoljstva i nećete žudjeti za slatkim.
- Sat poslije - Slatko još kruži krvotokom. Još osjećate veliku količinu energije i produktivni ste pa još niste u fazi da poželite posegnuti za još malo čokolade ili kolača.
- Dan poslije - Što više šećera unosite, organizam vam sve manje šalje signale koji govore da želi hranu bogatu zdravim masnoćama, vlaknima i proteinima. Sada, kad ste cijeli dan proveli bez rafiniranih šećera, organizam će žudjeti za zdravim namirnicama i sigurno ćete ih već taj prvi dan unijeti u količini koju do sada nijeste ni sanjali.
- Tri dana poslije – Iz organizma se polako gube svi šećeri koje ste unijeli i tu može doći do nekoliko simptoma poput žudnje za slatkim, osjećaja nezadovoljstva, pa čak i depresije. Ovi neugodni simptomi nestaju sedam dana nakon što ste posljednji put konzumirali šećer.
- Sedam dana poslije - Ako ste se nezdravo hranili namirnicama poput sokova i slatkiša, tijelo će još biti u detoks stanju, ali ako ste jeli zdravije, a slatkiši su vam bili samo mala zavisnost, u ovom trenutku počećete se osjećati odlično.
- Mjesec poslije - U ovoj fazi osjećaćete se kao da nikad nijeste ni bili zavisni. Svaka želja za slatkim će nestati, a žudjećete za vama možda potpuno neočekivanim stvarima - proteinima i zelenim lisnatim povrćem.
Izvor: avaz.ba
