Viktor Krivokapić koji je sa svojom sestrom Martinom na sceni odigrao poznati ples kaže da je veče u Nikšićkom pozorištu bilo poput same igre.
''Ispunjeno emocijama, ritmom i magijom trenutka... Publika je reagovala iskreno, od srca. Značilo je dodirnuti nešto univerzalno umjetnosti i duše, priča ispričana kroz tijelo i muziku'', navodi dvadesetjednogodišnji Viktor i naglašava da je bilo čast učestvovati u projektu koji je okupio lokalnu zajednicu umjetnika.
’’Tango – O junacima i ljubavi’’ zasnovan je na dramskom tekstu inspirisanom knjigom Ernesta Sabata. A, kako kaže Krivokapić, rediteljka Radović prepoznala je ples kao ključni narativ svog projekta.
''Naša saradnja je nastala iz njene vizije, gdje se ples nije posmatrao samo kao koreografija, već kao priča – priča o ljubavi, strasti i ljubomori. Takođe, njena ideja je bila da pored samog plesa uključi i druge umjetničke forme. Njen entuzijazam i kreativna vizija su nas odmah privukli, jer je imala jasnu ideju kako ples može obogatiti narativ projekta. Naši prvi susreti bili su obojeni uzbuđenjem i željom za stvaranjem, a kroz svaku probu smo stvarali vezu koja je u potpunosti dolazila do izražaja na sceni'', priča on o saradnji, koja je, dodaje, stvorila nešto zaista posebno.
https://www.youtube.com/watch?v=uv5Ou_oQ3lU
A, tango je više od plesa, direktan izraz nečega što su pjesnici pokušavali da prenesu riječima. Kako je rekao Borhes, tango je metafora za život u kojem sukob i harmonija koegzistiraju.
''To je govor tijela, šapat u tišini, dijalog dvoje ljudi koji nikada ne prestaje. On je strast utkana u korake, nostalgija za Buenos Ajresom i čežnja za zvucima bandeona. Tango nije samo pokret, već priča o susretima i rastancima, o ranjivosti i snazi, o balansu između vođenja i otpuštanja. To je trenutak kada svijet nestaje, a ostaju samo muzika i dvoje ljudi u beskrajnom zagrljaju. Tango ne traži savršenstvo. Traži iskrenost – da se otvori sopstveno srce i dopusti ritmu da postane vodič. U njemu se prepliću radost i melanholija, prošlost i sadašnjost, stvarajući vrijeme koje postoji samo za dvoje ljudi'', kaže nam Viktor o igri, koja je iz Argentine potekla širom svijeta.
Plamen tanga u Nikšiću već preko tri decenije nosi Plesni klub Migado, koji su osnovali Martinini i Viktorovi roditelji – Olivera i Miloš. Njih dvoje čuvaju tradiciju, ali istovremeno je, smatra on, oblikuju svojim koracima.
''Nastaviti porodičnu plesnu tradiciju je kao da uzmete u ruke stari instrument čije melodije znate, ali ga sada svirate na svoj način. To je spoj ponosa, odgovornosti i slobode, jer kroz ples gradimo most između prošlosti i budućnosti. Uglavnom pričam ljudima da smo sestra i ja prvo plesali, pa hodali'', prenosi nam kako je biti druga generacija porodice u klubu, koji je među najvećim plesnim organizacijama u regionu.
Posebno mjesto u radu Migada zauzima plesna škola sa centrima širom Crne Gore, koja organizuje treninge u Nikšiću, Podgorici i Dubrovniku. Ljubitelji plesa mogu da nauče razne stilove, kao što su argentinski tango, salsa, baćata, kizomba, latino, standardne plesove, zumba i škola etiketa. Tu su i brojni drugi projekti kojima se Migado okreće nakon nastupa u Nikšićkom pozorištu.
''Plesni klub Migado uvijek je u kreativnom ludilu. Trenutno smo fokusirani na organizovanje novih plesnih radionica. Naša škola plesa obuhvata ples kao vid terapije i relaksacije, namijenjen svim uzrastima jer verujemo da ples nije samo fizički pokret već i terapija za dušu. U našoj školi postoji generacijski jaz, od četiri do 74 godine. Naš cilj je da ples bude dostupan svima i da nastavi da širi svoju popularnost u regionu. Pripremamo nove koreografije koje pričaju o životu, ljubavi i ljudskoj povezanosti. Takođe, radimo na produkciji performansa koji će biti spoj različitih umjetničkih disciplina'', najavljuje Krivokapić uz opasku da je njihova misija da pokažu da umjetnost nema granica.
