Miloš je rođen u Nikšiću 1991. godine. Apsolvent je na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje, odsjek košarkaski trener. Trenerskim pozivom se bavi dvije godine.
Mlađi Nikšićani Vas pamte kao jednog od najtalentovanijih igrača u Crnoj Gori. Košarkaški put Vas je vodio i do Partizana, međutim zdravstveni problemi Vam nisu dozvolili da nastavite profesionalno igranje. Da li je trenerski posao bilo „rješenje“ da u košarci ostvarite ono što vam se nije dalo kao igraču?
Na žalost (ili ne), moja igračka karijera nije trajala koliko sam kao dječak maštao. Nakon što sam prešao mlađe selekcije u nikšićkim klubovima MSN i Anagastum, košarkaška sudbina me odvela u Srbiju. Tamo sam nastupao za Borac iz Čačka i stigao do probe u Partizanu gdje sam proveo par mjeseci. Međutim, nakon jedne povrede, beogradski ljekari su me savjetovali da prekinem sa treniranjem jer bi nastavak mogao imati štetne posledice po moje zdravlje. Tada i tako sam odlučio da prestanem sa igranjem.
Nisam želio da odustane od košarke pa sam odmah upisao trenerski fakultet. Nedugo zatim sam dobio i šansu da kroz praksu učim o trenerskom poslu. Trenerski posao sam shvatio kao nagradu za žrtvovanja i trud koji sam uložio u košarku.
Trenersku avanturu ste počeli u KK Anagastum iz Nikšića, za koji ste i igrali u mlađim kategorijama. Trener Peko Višnjić Vam je pružio priliku da, kao prvi trener, kroz zvaničnu ligu sa najmladjim godištem zakoračite u novi svijet košarke. Koliko Vam je to značilo kao početniku?
Mnogo mi je zančilo. Pgotovo za mene koji sam dobio da radim ono zbog čega sam i došao. Stoga, veliku zahvalnost dugujem treneru Peku što mi je omogućio da kroz ligaške utakmice koje sam sam vodio sagledam koliko rada, discipline, predanosti i kontinuiranog učenja je potrebno za ovaj posao.
Sada ste trener u MNE Team Nikšić. Sarađujete sa Darkom Jevrićem. Koliko ste zadovoljni dosadašnjom saradnjom i radom u novom klubu?
MNE je mlad klub. Međutim od samog početka sam shvatio da su ambicije velike. To me je odmah privuklo. Sa dosadašnjim angažmanom sam i više nego zadovoljan. Mnogo je talantovane djece koja žele da rade. Uz to, energija i znanje koje g. Jevrić ima vidim šansu da uz njega nadograđujem svoje trnersko znanje.
U radu sa djecom, ne samo u sportu, ključna je pravilno isplaniarana metodologija rada i dobro izabran pedagoški pristup. Posmatrajući vaše treninge i utakmice primjetio sam lijepu harmoniju izmedju igrača i vas. Na koji način vi djeci prenositi svoje znanje?
Kod rada sa djecom vodim se jednostavnom formulom: svakom djetetu posvetim onoliko pažnje koliko je dovoljno da usvoji znanje. Metodologiju rada planiram u zavisnosti od broja djece, njihove spremnosti, kvaliteta... Učim ih međusobnom poštovanju kao osnovi za timski uspjeh. Nije dovoljno samo pričati i pokazivati, djeca moraju aktivno učestvovati u radu i jedino će tako razumjeti i naučiti.
Nikšić je uvijek imao pregršt talentovane djece. Da li mislite da se radi dovoljno i kvalitetno sa njima? Da li su uslovi u kojima treniraju na onom nivou gdje bi oni mogli pokazati najviše što mogu?
Mislim da nisam u prilici da ja govorim o tome da li neko dovoljno radi ili ne. To je pitanje i za košarkaški savez. Ali slobodno mogu reći da s obzirom na uslove i probleme koje skoro svi klubovi imaju, rezulati nikšićkih klubova i broj igrača koji nastave da se bave košarkom i više nego dobri.
Neosporno je da je danas bez dobre medijske ispraćenosti nemoguće skrenuti pažnju. Mislte li da su mladje kategorije ,ne samo u košarci, nedovoljno ispraćene u Nikšiću? Koliko to utiče i na sam kvalitet rada?
Svakako da je medijska ispraćenost osnov. Neupitno je da bi itekako pomogla ne samo u poboljšanju kvaliteta liga, već i njenoj konstantnoj „priustnosti“ u košarkaškim krugovima kako u Crnoj Gori tako i u regionu. Međutim i pored velikog broja portala, web stranica, dnevnih novina... samo pojedini povremeno objave neku šturu vijest. Zbog toga me, a vjerujte mi i sve sportske radnike u Nikšiću, itekako raduje pokretanje vašeg portala i vaša želja da pratite rad sa mlađim kategorijama.
Svjedoci smo činjenice da su danas, kao nikada ranije, otvorena vrata mladim igračima da se „oprobaju“ u inostranstvu. Da li je to zbog trenutnog stanja u našem sportu jedino rešenje za jednog dječaka od 13 godina? Da li je to prerano?
Kada bih morao da savjetujem igrača da li da ide ili ne, rekao bih mu da. Poučen onim što sam vidio tokom boravka u Italiji, igraču su stvoreni svi mogući uslovi i samo je na njemu da li će uspjeti ili ne. Ovdje nažalost nije tako. Ponekad je prosto ne moguće i patike kupiti. Međutim ne mogu reći da je „sve tako sivo“. Radi se i više nego što uslovi dozvoljavaju, a ozbiljnost klubova kakva je Budućnost u poslednje vrijeme i Sutjeske, ulivaju nadu da naša djece neće morati da maštaju o inostranstvu da bi se ostvarili kao igrači.
Prošle su 2 godine od kako ste trener. Kakav je Vaš dojam nakon ovog relativno kratkog vremena u trenerskom poslu. Da li je to ono što ste očekivali ili Vas je nešto iznenadilo?
Prezadovoljan sam razvojem situacije do sada. Trenerski posao mi pruža veliko zadovoljstvo i nadam se da će to potrajati. To je upravo ono što sam i očekivao
Od ove godine ABA liga će se igrati i u Nikšiću. Da li to vidite kao „dobro gorivo za pokretanje“ još više djece ka treniranju košarke?
Nikšić je „gladan“ velikih sportskih dešavnaja. ABA liga je sportsko osvježenje od koje će košarka u Nikšiću imati višestruku korist. Ne sumnjam da će imati veliki uticaj da se djeca odluče da treniraju košarku.
Savjet mladom košarkašu?
Rad, upornost, istrajnost. Sve ostalo dolazi uz to.
