Hroničar Maksim Vujačić istakao je da je Koprivica svojim knjigama i esejima učinio Nikšić mitskim gradom, posebno onaj iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.
“Upoznao sam ga u našem zajedničkom djetinjstvu, bolje rečeno ranoj mladosti, bili smo vršnjaci, generacija u Gimnaziji. On je u Beograd otišao 1969, a ja naredne 1970. Vratio sam se u Nikšić, a on je ostao da živi u Beogradu, ali svake godine, svakoga ljeta, Bota se vraćao Nikšiću, svojim ulicama i Trgu slobode. Ja u tom gradu više nemam nikoga svog, a sve moje je tamo, govorio je”, saopštio je Vujačić.
Kazao je da je u Nikšiću ostao zapamćen kao princ fudbalske igre na malom terenu “među dječacima niko na ovoj kugli nije tako dobro igrao lopte”.
Govorio je Vujačić da ih je zbližila zajednička ljubav prema zavičajnom gradu i literaturi, te da je Božovu podršku njegovom stvaralaštvu bila neizmjerna.
Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Vladimir Vojinović kazao je da je Koprivica bio rijedak književni autor i mentor koji je nesebično podržavao mlađe pisce.
“To je bio Božo, onaj koji je uvijek bdio nad mladim piscima, nad mlađim karijerama i koji je razumio mlađi svijet”, kazao je Vojinović.
Prisjetio se njihovih susreta i posljednjih razgovora, ocjenjujući da će njegovo djelo ostati trajna vrijednost crnogorske književnosti.
“Lucidni esejist, pripovjedač, pjesnik. Božo Koprivica zapravo je bio nenametljivi sakupljač lijepog u svjetskoj kulturi, koji nam je uporno i uporno priređivao nenadmašne postavke najuzvišenijeg estetskog, da makar probamo da doživimo dio onoga u čemu je sam beskrajno uživao ili što je sam živio”, kazao je Vojinović.
Sociolog i odbornik, Ivan Radojičić, govorio je o Koprivici kao čovjeku koji je oličavao duh Nikšića.
“Božo je volio nakon fajronta da se vozimo ili šetamo nikšićkim ulicama, tada kad je grad potpuno ogoljen: Hrvatskom, Ljubljanskom, neizostavno Vardarskom, do Zida, zatim Ulicom Voja Deletića, tamo gdje je nekada bio stadion, trgom ili oko trga, tom vječnom pozornicom. Tada bi se otvarao herbar njegovih uspomena, a Nikšić bi dobijao obrise grada. Kao i u onoj priči za koju mi je posebno krivo što nije napisana, priči koja čuva nadu za naš grad, priči o poratnom Nikšiću i dvije udovice koje dijele tek ubrane mlade koprive za gladnu djecu. Božo nije bio samo čovjek literature, već čovjek iz literature: posljednji romantičarski književnik, gotovo mitski lik, predočen stvarnosti da joj drži vertikalu”, kazao je Radojičić.
O Božovoj snažnoj vezanosti za rodni grad govorila je i Ivana Gardašević, navodeći da su gotovo svi njihovi razgovori završavali Nikšićem.
“Iz uloge najljepšeg dječaka iz Vardarske uplovio je u lik osvajača fudbalskog terena, kralja teatra, viteza književnosti”, rekla je ona.
Poznavanje Boža, kazala je, otvorilo je nove svjetove.
“U našim razgovorima uvijek bi se provlačila ista dilema: da li je Tešmajdanski park veći od parka u Nikšiću, da li bi mogao provoditi više vremena u ovom gradu, te kako bi prenijeli sve njegove knjige iz Beograda. Odgovor na prvo pitanje uvijek je bio isti: Nikšićki park je veći i ljepši od onog na Pašu. Do odgovora na drugu dilemu nijesmo došli”, kazala je ona.
Veče sjećanja na Boža Koprivicu organizovala je izdavačka kuća Biblioteka Arhiv uspomena.
Božo Koprivica preminuo je u martu ove godine u 76. godini. Rođen je u Nikšiću 1950. godine, a iza sebe je ostavio bogat književni opus po kojem će ostati upamćen kao jedan od najznačajnijih esejista i književnih stvaralaca sa prostora bivše Jugoslavije.
