Osamnaestogodšnji Maksim Mićković upravo je jedan od onih koji često „vise“ na boldering poligonu.
„Olimpijsko penjanje se dijeli u tri discipline, to su boldering, sportsko penjanje, tj težinsko penjanje koje ide na velike visine i za šta se koristi sva sigurnosna oprema, užad, pojasevi, kompleti... I treća disciplina, brzinsko penjanje, to je penjanje jedne iste stijene, odnosno iste rute što brže“, priča Maksim o sportskoj disciplini koja je odnedavno postala dio porodice olimpijskih sportova uvrštenih za OI u Tokiju 2020. godine.
Boldering poligon koji je napravljen u Planinarskom domu izgrađen je tako da, objašnjava Makisim, ima dosta hvatišta, različiti su previsi, plafoni, različite vrste smjerova za panjenja, a tu su i strunjače koje služe za padove jer se boldering penje do pet, šest metara visine i bez zaštitne opreme.
„Boldering je penjanje na manjim visinama bez korišćenja sigurnosne opreme. Karakterišu ga vrlo zahtjevni potezi, na primjer 4 do 5 poteza od kojih je samo jedan toliko iscrpan da ne možete potom možda uraditi ni ostala 3-4. Penjanje je toliko specifičan sport. Ima svoj tehnički dio koji pripomaže pri balansu na stijeni, a ostalo su snaga i samo snalaženje u stijeni, izdržljivost. Generalno, penjanje se može samo trenirati penjanjem i ove discipline obično mogu da treniraju samo ljudi sa manjim kilažama“, objašnjava ovaj osamnaestogodišnjak.
U bolderani mu društvo pravi još nekoliko ljubitelja ovog sporta, a među njima je i jedna djevojka. Možda atipično za sport u kojem se traži dosta snage, ali maturantkinja Srednje ekonomske škole, kaže da je penjanje zavoljela na prvi pogled, još prije osam godina, na vještačkoj stijeni u Sportskom centru.
„Trenirajući tada odbojku, vidjela sam kako na stijeni treniraju Milimir Cerović i Vojkan Todorović. Tako sam slučajno počela i trenirala punu godinu nakon čega sam prestala i evo, poslije toliko godina, sad sam se vratila. Svidjelo mi se penjanje jer je za mene bilo skroz neobično, nešto novo, svaki put je bio neki novi smjer i bilo mi je veoma zanimljivo. Sad kad sam se vratila, ta želja se probudila i baš uživam“, ne skriva Adrijana zadovoljstvo što je dio ekipe koja postavlja temelje ovog sporta u Crnoj Gori.
Jedan od članova, i onih zaslužnih što je Nikšić dobio bolderanu je i Miloš Zvicer, fotograf i veliki ljubitelj penjanja i bolderinga. On objašnjava da se radi o veoma specifičnoj disciplini, kada je u pitanju sami trening za razvijanje snage.
„Toliko je specifično da vam, recimo, ovdje ne pomaže koliko god da idete u teretanu. Boldering zahtijeva taj sklop tetiva i mišića podlaktice. Dakle, samo se može trenitrati penjanjem. Urođena predispozicija je, takođe, veoma važna. Možda u ovom sportu i više nego u bilo kom drugom. Prirodna mršavost, žilavost kako se kaže kod nas, to je važno imati urođeno. Ovdje vam onda trening to maksimalno nadograđuje. Recimo, dobra vježba je da se sa jednim prstom ili dva visi ni vratilu što duže, da bi se trenirala ta grupa mišića. Sklekovi, vratilo, sve prirodni trening...“, pojašnjava Miloš.
Još jedan ambiciozan bolderaš je i osamnaestogodišnji gimnazijalac Bogdan Mijušković. On dodaje da je penjanje relativno mlad sport, ali kod grupe Nikšićana budi veliko interesovanje.
„Svima nama je san da budemo vrhunski u onome čime se bavimo. Ovo je prva bolderana u Crnoj Gori i vrlo mlad sport za čitav svijet, a pogotovo za naše prostore tako da će svaki rezultat i uspjeh nama biti odskočna daska za dalje napredovanje. Nije tajna da sanjamo da se jednog dana plasiramo na Olimpijske igre, ako ne na naredne, onda one sljedeće sigurno“, kaže Bogdan i najavljuje uskoro formiranje saveza kako bi se priča o bolderingu zaokružila i sa administrativne strane.
