Razapeo se poput paukove mreže selom, koje je i dobilo ime po ovoj krasnoj biljci, koja simbolizuje ljubav i vjernost do smrti. U sadružju i suživotu sa moćnim drvećem oraha, drijenovima i jorgovanima, bršljan drži čvrsto u svojim njedrima selo Bršno.
Selo se razmetaše pred nama svojom svježom, jedrom, proljećnom ljepotom. Stresaše behar, kao pahulje, na stare bunare žive vode i bistijerne. Gledaše nas radoznalo poljsko cvijeće, čije su se glave izdizale iznad vlati trave na pašnjacima. Načičkane kuće pored puta, kao da se stidjivo skrivahu iza međa i zelenila.
Zavojiti put nas odvede do crkve sv. Arhanđela Mihaila iz 18. v., gdje na službu dođe čitava šira porodica puževa,koje zatekosmo zalijepljene na ulaznim vratima.
Čobanina Moma zatekosmo kraj ovaca. Ovaj pogureni starac, blagorodnog lica, ali ipak u cvijetu starosti, još uvijek je krepak. Reče da je do prošle godine izdiz’o na katun, ali ove godine snaga više ne stanjuje sa njim.
Zaigra mu osmjeh kada se prisjeti nekadašnjih okupljanja i druženja po kućama, sijela i igranki u staroj školi, gdje se na jednoj strani sticalo znanje, a na drugoj učila kola i tancovanje.
Na rastanku, njegove kvrgave poštene ruke, izvukoše iz dubokih džepova vojničkog odijela, orahe, koje nam nesebično ponudi. Dobra starina nas je duboko ganula, poklonivši nam cijelu svoju užinu. Nastavismo dalje punog srca i džepova punih oraha.
Uski šumski puteljak je išao pored kuće bake Rose i čika Gojka i njihovog ''opasnog'' psa Rokija, koji nas ustaviše na kavu i čašicu razgovora, uprkos Rokijevom protivljenju.
Izlizani asfalt nas izvede do sadašnje škole, koja broji čak 3 đaka. Uputismo se džadom kraj starih napuštenih kuća ispred kojih su se izmiješali nana i kopriva i cvjetale jabuke i šljive.
Uvijek nasmijani Mito nas svrati jer kaže da je njegov ćaća nepresušni izvor anegdota i legendi iz ovog kraja koje čuva, prepričava i objavljuje u knjigama.
Gospodin Bato Mirjačić, kao pravi sin ovoga kraja, provodi većinu vremena sa porodicom u Bršnu i dok je nekad svesrdno radio na modernizaciji sela, sada sa istim žarom čuva njegovu istoriju , predanja i legende. Junak mnogih anegdota, koji nam je pričao uz sok od zove, bješe izvjesni Golub, čuven po svojoj neopisivoj snazi.
Ovaj Bršljanski Herkules stanovaše u Gornjem Selu. Prilikom izgranje crkve, odluka pade da se ziđe u Donje Selo koji se takođe naziva Donji ubao. Golubu se to ne sviđe. No, stigoše Dalmatinci da je oziđu. Bijahu oklesali puno teških ćoša i dovratnika, koji jednog jutra misterijozno nestadoše. Zaprepašćeni seljani se čudiše ko bi tako teško kamenje moga' pomjerit. Niko ne posumnja na snažnog Goluba. Ubrzo, proču se glas da se kamenje nalaze u Gornjem Selu. Seljani šćaše da obustave rabotu i da šilju tesance ća, ali Dalmatinci čvrsto odbiše jer smatrahu to velikim čudom i ,,božjom voljom'', protiv koje se ne smije,te izgradiše crkvu u Gornjem Selu.
Kada kiša poče da rominja, govereći nam da je vrijeme da se zaputimo put grada, oprostismo se sa našim domaćinima i krenusmo doma. Bršno ostade za nama, da veselo dočekuje one koji mu dolaze, da vene za onima koji su otišli i da čuva i vije se poput bršljana oko onih koji u njemu stanuju... sve do smrti.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
