Duga nas dočeka spomen pločama, kulama, bunarima, turskim putevima, kućama na izbama, tzv. čelicama i svojim poslednjim vojnicima, koji umjesto klanca, sada čuvaju konje, koze i pčele i toplo dočekuju dobronamjerne radoznalce.
Đoko Mandić, jedini je stalni stanovnik Čeline. Vratio se na selo prije koju godinu kada se penzionisao. Sin Darko često ga obilazi i pomaže u poslovima.
Ispred kuće nalazi se spomenik na mjestu gdje je poginuo čuveni serdar Šćepan, lijevo Odžina greda, desno bunar iz turskog doba. Gdje god da pogledate tu su stotine godina uspomena i istorije. Đoko i Darko sa sjetom pričaju da danas ovim čuvenim klancem nailaze najviše turisti, da se kuće, koje su do tridesetak godina imale najmanje desetak duša, sada napuštene i polako se oburdavaju, da sve manje ljudi izdiže na katune...
A nekada su ovuda prolazili krstaši, vojske kraljeva, careva, knezova i moćnog Osmanlijskog carstva. Ređale su se bitke i ginuli junaci. Nakon bitaka u klancu Duge, jedan visoki turski vojskovođa je zapisao, a pariske novine citirale : „U paklu su gospodari đavoli, a u kršu Crnogorci. Ovdje ih niko ne može pobijediti“.
Prečicom, preko čudnog drobnog kamena koji seljani zovu siga, pored zapanjujućih stijena Odžine grede, pođosmo do Odžine kule. Kažu da je greda ime dobila po odži koji je skočio sa nje za vrijeme jedne od bitaka sa Crnogorcima. Darko kaže da u tim vertikalnim, nepristupačnim stijenama ipak ima života. Tu je dom svio par gavrana.
Odžina kula, koju je od potpunog opustošenja spasila samo zabačenost i gusto rastinje, koje je sakrilo ostatke turskog puta, pogleda nas svojim jedinim preostalim škiljavim prozorom. Kraj nje nalazi se survano kamenje nekadašnje konjušnice i jama koja je nekad bila bunar. Bila je ta kula u stara vremena spona između kule u Nozdrama i one na Presjeci. Kad bi bila objavljena uzbuna, palili su vatru na jednoj, pa na drugoj, pa na trećoj (oni koji su gledali ,,Gospodara prstenova'' znaju otprilike kako je to izgledalo). Mnoge su kuće u Dugi građene kamenjem sa ovih kula, nešto iz potrebe, a više iz osvete osvajaču.
U Čelinama možda nema izvora, ali se napismo k'o mač hladne vode sa bunara, čiji su izvoltani vratovi davno pali ili su ih srušili zlonamjernici.
Poslije skoro cijelog dana druženja i hoda sa našim prijatnim domaćinima, kojima je sve ’’na 15 minuta’’, a mi smo padale od umora, shvatismo da imamo još puno kilometara da prepješačimo da bismo držale korak sa iskusnim gorštacima.
Ispratiše nas, opijene livadskim cvijećem sa širokih i dugih ledina i beharom brižljivo paženih voćnjaka i otkriše nam da su se neke tajne ovoga kraja u skorije vrijeme pročule i po svijetu, što je za nas bio dovoljan razlog da zakažemo još koje druženje sa Dugom.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
