Takav je naš opis kraja u kojem je potrebno provesti dane, ako ne i mjesece, da se istraži bar pola onoga što se tu može vidjeti, čuti, osjetiti,naučiti... Odosmo u guste šume svih nijansi zelene, na vjetrom ustalasane poljane, okovane mliječkom. Bez daha posmatrasmo kanjon rijeke i družismo se sa seljanima od čije se gostoljubivosti ponekad nije moglo ni pobjeći. Odosmo u Pivu.
Prođosmo pored Bajovog Polja o kojem istorija i mit, nerazdvojni u cijeloj Crnoj Gori poput drveta i bršljana, kaže da je ime dobilo po legendarnom pivskom junaku, Baju Pivljaninu. Naime, on je, prema pričama starih, na ulazu u ovo Polje sačekao turskog bega sa pratnjom, sve ih posjekao, a konje i blago oteo. Široke pašnjake ovog sela odavno ne gaze, ni konji, ni vojnici. ’’Osvojili’’ su ih dokoljeni i ostalo livadsko cvijeće, ali priča o imenu ovoga mjesta će živjeti dok je sela i seljaka.
U zaselak sela Goransko, Sinjac, nalazi se najčuveniji manastir sa ovih prostora, Pivski manastir. Trinaest godina je građen, prije više od četiri vijeka i trinaest godina je trajalo prenošenje manastira, kamen po kamen, fresku po fresku zbog izgradnje hidrocentrale Piva. Iako jednostavne spoljašnjosti, manastir je čuven po svojim freskama, jednoj od najbogatijih i najbolje očuvanih riznica, kao i po čudotvornim moštima nekoliko svetaca.
Prije nekoliko godina krenulo se sa renoviranjem kule vojvode Lazara Sočice. Želje su bile velike, nade još veće, projekat osmišljen, ali džep plitak, pričahu nam, uz kafu i tortu, Jovanka i Pero Rabren. Cijelog života žive uz tu kulu, koja je nakada bila prava smrtonosna zamka, a danas se i dalje ponosno prsi na mjestu odakle se, po riječima Jovana Cvijića, pruža najljepši pogled na Balkanu.
Jednoga dana, kada se bude moglo nastaviti sa radovima, u kuli će biti muzej. Mnogi dolaze da se odmore na stepenicama ispod kruške i uživaju u tišini, u pogledu na Pivu, kojem se nekad divio i sam vojvoda Sočica, čovjek koji je u svoje vrijeme bio najbogatiji u Pivi. Njemu je Kralj Nikola dao nadimak Munjica zbog nevjerovatne okretnosti i brzine, a imao je 17-toro djece, od kojih je većina poumirala za vrijeme ratova.
U blizini je velika seoska škola, građena u vrijeme kada i kula, oko 1884. godine. Neugažena trava ispred ulaza i metalni golići, koje je nagrizao zub rđe, uredno složeni uz školu, pokazuju da je i nju snašla sudbina svih seoskih škola. Tri đaka u cijelom selu. Ne može se igrati ni fudbal na goliće, a ni “daj druže vojsku”.
Za razliku od Jovana Cvijića, mi ne mogasmo odlučiti, koji je pogled na Pivu ljepši i zavodljiviji od kojeg. Da li onaj od kule ili onaj sa Zakamena, na koji se popesmo vijugavim putićem, koji kao da su djeca crtala, gdje nas dočekaše lisice i vjetar, koji zviždaše niz polje ili pak sa brda Čubrača, poviše Pivskog manastira, gdje je prije neku godinu postavljen pet metara visok krst da donese blagoslov svima koji ovdje žive, koji prolaze ovim putem i koji posjećuju ovo mesto?
Možda nas ipak najviše očara onaj na kanjon Pive, odakle se vidi mjesto gdje je izvor ili glavno vrelo rijeke Pive, a danas se tamo nalazi ribnjak. Prije izgradnje hidrocentrale, vrelo je tu pravilo dva oka, Veliko i Malo oko. Tu su održavani književni susreti “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, koji su se, takođe, morali preseliti sa manastirom, a održavaju se i u Plužinama. Bez riječi se prepustismo ljepoti, koja se igraše sa našim umovima i perspektivama i priviđaše nam se kao tu, na dohvat ruke da bješe i zvaše nas da se bacimo u nju sa vrtoglavih visina kanjona. Bila bi to lijepa smrt, ali tada ne bi mogli podijeliti ovu priču sa vama i podstaknuti vas da dođete u Pivu i uvjerite se u njenu ljepotu.
Pivu napustismo sa prvim mrakom. Po ko zna koji put složile smo se sa istinom da: “Mi svi sanjamo neke magične ružičnjake tamo negdje iza horizonta, umjesto da uživamo u ružama, koje cvjetaju svakog dana pod našim prozorima”, a najčešće se dešava da naša ruža ima najopojniji miris, samo treba da je pomirišemo“.
Autori: Jovanka Komnenić i Ana Dragićević
