Kao da pjeva najljepšu pjesmu, šumeći niz listove sekvoje u arboretumu, zatalasa Grahovsko jezero, a onda polako zamre, … kao što polako zamire varoš u polju.
Nekada je to bila opština u kojoj su mašine radile u čak pet fabrika. ,,To nije bilo selo na kraju svijeta, bila je to planeta’’.
Postojao je pogon za proizvodnju reznog alata sa kojim se moglo majstorisati sa drvetom iz dotične pilane. U slučaju da vam otpadne dugme pri radu, postojala je i fabrika šarenih dugmadi. Ako bi ožednjeli ili vam ,,cukar pao’’, tu je bila fabrika najljepšeg soka i ratlokuma od divlje maline.
Sa sjetom nam je pričao o tom soku gospodin Bulajić , kojeg smo zatekli kraj ovaca kod škole. Pričao nam je kako je čitavo Grahovo mirisalo na maline iz ,,Bjelogorke’’. Mnoga djeca su zaradila svoje prve džeparce, berući divlje maline u Bijeloj gori, koje su prodavali na grahovskoj brani. Kaže, da će vječno pamtiti tu slast. Nekada je tih spretnih mladih berača bilo šest puta više, nego danas. Pomenu, kako je stari hotel imao najukusniju kuhinju.Postojala je banka, pošta i bolnica u kojoj on danas spraća ovce. Čobana i živog je sve manje, a složismo se da nijedna država ne može biti napredna ako joj nije razvijeno selo.
Stepenice u spomen parku, koje se sve više drobe i propadaju, dovedoše nas do kamenih kocaka, na kojima su ispisana imena palih partizana, pa sve do veličanstvenog spomenika sa kojeg puca pogled na Grahovo, koje kao da je izgubilo život , ali ne one godine kada je bila čuvena bitka , već one ’79. , kada se zemlja potresla i potjerala mnoge iz ove plodne poljane.
Nakon obilaska fascinantnog arboretuma, koji se ne može opisati, već se mora doživjeti, uputismo se do crkve svetog Đorđa u čijoj porti leže kosti devetorice Petrovića. Tri stotine Crnogoraca pod komandom Njegoševa brata, Joka Tomova , pogubi ozloglašeni Ali-paša Stočević kraj Čelinskog potoka.
Kad smo već kod Turaka, čusmo i zanimljivu anegdotu o ljubavi Džamet-bega prema kćerki kneza Bulajića. Zagleda se Turčin u lijepu Crnogorku, al’ ga ne šće lijepa djeva dok ne dovede vodu u Gra’ovo. Ture njenu želju ispuni u nadi da će time osvojiti njeno srce. Kada radovi bijahu pri kraju, mlada djeva zamoli buduće đevere da pođu na vodu . Skoči nesuđena nevjesta , na zaprepašćenje svih, pravo u bunar. Rađe u smrt, no u brak s Turčinom.
Dan je bio na izdisaju, ali ne mogasmo da ne obiđemo crkvu Sv. Nikole u kojoj su vjekovi brisali slike na njenim zidovima, ali se sveci još i dalje nazirahu.
Grahovo svaki put ostavi neki svoj kutak neotkriven, zove na ponovne susrete, uz obećanje da će još jedan dan , u nekom mjesecu, neke naredne godine, učiniti nezaboravnim.
Bješe taj put kojim se rjeđe ide, neočekivano dug,ali i neočekivano lijep, preko Čeva junačkog , Cuca prkosnih, sve do Grahova ravnoga.
,,…Kad prođu godine i starost me sputa,
Pričaću o ovome sa uzdahom ja;
Kroz šume se račvahu dva puta-
Al’ krenuh kud niko drugi ne luta,
U tome bješe sva razlika’’.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
