O dođi, dođi na Slano jezero. Na njegovom dnu počivaju ostaci sela, dok na obalama dio sela još uvjek živi. Voda huči i nosi, vjetar udara i lomi, vrijeme muči i ruši. Tako je vrijeme načelo i taj zaseok Orlinu, podno Zaslanskih strana.
Zaseok je skupio svoje skute da se ne kvase u ovom moru u malom, ali ipak nakon obimnih kiša voda izbija iz svakog škripa, a jezero pokuca na vrata. Kada se jezero povuče, izviru iz dubina ognjišta, koja je voda ugasila. Svaki kamen, kao da vapi za spasom od neminovnog ponovnog potapanja i moli seljane i prolaznike da ih ne zaborave.
Orlina je raširila svoja krila od slanske brane, duž Široke ulice, pa sve do Ponikvice, kao kakav orao, pa se možda zato i zove Orlina. No, to je samo naša teorija.
Šetajući makadamskim putem, pustismo samo selo da nam pripovjeda svoju priču. Ne tražismo ono sveznajuće seosko Google čeljade. Tek po koji dim iz odžaka , nijemo posvjedoči da ipak nije svaka kuća zaboravljena.
Na brežuljku ugledasmo čudnu građevinu.U nadi da ćemo opet pronaći srednjovjekovno utvrđenje ili tursku karaulu, hitro se ispesmo do nje, ali nas dočekaše ostaci nekadašnjeg bazena sa čudnim metalnim lijevcima koji je korišćen pri izgradnji akumulacije.
Na kraju sela, jedna porodica gaji veselu družinu, koju čine neobicna sorta koze sa šiškama, mačka, pas i simpatični gospodin magarac.Mali magarac u ograđenom vrtu zanjaka za nekom jabukom,šargarepom ili pak češkanjem.
Zato, kada budete žedni tišine, dođite da se vodom liječite, između brda i doline, sve do Orline.
Autori: Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
