Pjesnik za kojeg su se tek nakon što je otišao u "vječnu skitnju među zvijezdama" sjetili da je vrijedan pažnje dobiće predstavu u beogradskom Ateljeu 212, u režiji Ljiljane Todorović.
Božović i Laušević prikazaće jednu epizodu iz Kancelarije Uprave državne bezbjednosti s kraja šezdesetih godina.
Petar Božović tumači lik Vuka Dragovića, strogog i principijelnog pukovnika Udbe, a radnju komada pokreće sudska tužba koju je pjesnik podigao protiv poznatog, društveno etabliranog jugoslovenskog pjevača zato jer je neovlašćeno "posudio" njegove stihove za kompoziciju koja je, u ono vrijeme, postala veliki hit.
Nepostojeći "stenogram" ovog uzbudljivog saslušanja rekonstruisan je na osnovu šturih dnevničkih zapisa koji je pjesnik vodio.
Ćerka slavnog umjetnika, Danica Nikolić o ovom poduhvatu kaže:
"I Vito i Žarko Laušević su svojevrsni životni tragičari, na različite načine. Laušević je nesporno veliki glumac i ne vjerujem da bilo kakva pauza može da naudi takvom talentu. Možda je upravo Vito Nikolić, po mnogo čemu, prava mjera Lauševićevog povratka u pozorište."
"Dobri duh Nikšića", kako Vita nazivaju sugrađani, zapravo i nije rođen u tom gradu. "Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu", isticao je Vito. Za Pobjedu je pisao reportaže "Crnom Gorom, putem i bespućem". Nikšić je bio njegov duhovni i egzistencijalni oslonac i zbirno središte. Tu su bila "sva njegova blaga, dobri i poznati ljudi", kako se kaže u jednoj čuvenoj pjesmi o gradu pod obroncima Trebjese. Možda su baš tog 27. aprila 1934. godine kada je rođen padale čuvene mostarske kiše iz pjesme Pere Zupca. Otac mu je kao oficir bio raspoređen u Mostar, pa je Vito nakon rođenja proveo prve godine života tamo.
Kada je imao sedam godina, počinje Drugi svjetski rat, a porodica se seli u Nikšić. Prije nego što je krenuo u prvi razred, njegova majka Danica umire, što ostavlja dubok trag u lirici u godinama koje su uslijedile. Skoro trideset i pet godina kasnije, dobio je ćerku i nazvao je po ženi bez koje je prerano ostao. I duboko priželjkivana nježnost, bila je nit koja se provlačila kroz njegove stihove.
Fondacija "Vito Nikolić"
Danica je u razgovoru za Original rekla da je najneobičniji bio po tome što je tek u četrdesetoj godini zasnovao porodicu, a razlikovao se i po načinu vaspitavanja ženskog djeteta u konzervativnoj Crnoj Gori. Nada se da će uskoro imati dovoljno vremena da se posveti osnivanju fondacije koja će nositi ime njenog oca.
"Ako su drugi roditelji pred odlazak na posao djeci ostavljali poruke sa spiskom obaveza za taj dan, Vito je to činio pišući mi stihove, tako da i danas čuvam čitavu arhivu naših jutarnjih prepiski. On i moja majka Jelena su mi omogućili prilično bezbrižno djetinjstvo lišeno pritiska 'poznatog roditelja', tako da uopšte nijesam ni bila svjesna Vitovog značaja sve dok u osnovnoj školi nije došao red da se napamet nauče čuveni 'Vrapci'. Zahvaljujući njemu, moje djetinjstvo je proticalo uz neke od najvećih ljudi umjetničkog i društvenog, pa zašto ne i političkog, života Crne Gore i bivše Jugoslavije", prisjeća se ona. Pavle Vuisić bio je samo jedan od njegovih prijatelja. I njemu je posvećena pjesma "Drumovi će poželjet ludaka".
"Pjesme koje je pisao pune su tuge i svaka je slika njegove lične tragedije. A koliko je mogao da bude težak život u sirotištu u kojem je odrastao nakon očeve smrti, kada su svi imali posjete i dobijali pakete, a on ništa? "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva većih od tri obroka dnevno i tople sobe", bio je iskren i u svom bolu. U takvim situacijama ljudi i ne znaju da lažu. Bar on nije umio. Njegova verna pratilja, bolest, vodila ga je od jednog do drugog sanatorijuma, od Brezovika do Kasindola, preko Bežanije.
Šta bi bilo da je rođen i živio u nekom drugom vremenu? Usudiću se da pomislim i na korak sam da izgovorim - francuski simbolisti bi ga prihvatili kao svog. Tu bi se uklopile pjesme iz Drumovanja, prve zbirke koja je objavljena prije pedeset i pet godina. Tu zbirku, kao i Sunce, hladno mi je, pjesnik je štampao o svom trošku, bez izdavača. Nije bio čovjek koji je želio da od svoje umjetnosti pravi estradu. Svaku svoju zbirku je objavio u samostalnom izdanju i malom tiražu, mada je dobijao ponude od velikih izdavačkih kuća. Jednostavno, to nije pripadalo njegovom konceptu života", prenosi Nedeljnik riječi Danice Nikolić.
Ispričala je i jednu dosad nepoznatu epizodu iz Vitovog života: "Njegovi 'politički ispadi' uvijek su bili više kritika ukupnog društva i ljudi nego samog političkog sistema. Kada su ga jednom u Nikšiću priveli u policiju zbog nekog incidenta u kafani, policajac je ponosno došao da referiše tadašnjem gradonačelniku Veljku Mićunoviću, koji je sjedio za svojim stolom u hotelu 'Onogošt'. Kad mu je saopštio koga je uhapsio, Mićunović mu je odgovorio: 'Sad fino da odeš po njega, odvedeš ga u njegov stan, legneš ga u krevet, pokriješ i onda opet dođi da mi kažeš da si sve to uradio.'"
Izvor: antenam.net
