Navodi da u ovom trenutku imaju preko 200 aktivnih slučajeva za pravno zastupanje i podršku, među kojima dominiraju slučajevi nasilja u porodici i institucionalne diskriminacije žrtava. Na pitanje da li i njihova iskustva potvrđuju da je stopa diskriminacije žena velika, Raičević kaže da to znaju iz prakse, a i istraživanje je potvrdilo da je položaj žena u oblasti rada i zapošljavanja veoma nepovoljan.
“Iako imamo više visokoobrazovanih žena nego muškaraca, zbog rodno zasnovane diskriminacije, naročito zbog trudnoće i materinstva, ali i strukturnih nejednakosti na tržištu rada, žene u Crnoj Gori se teže zapošljavaju, a prve gube posao, manje su plaćene za rad iste vrijednosti, teže napreduju na poslu i češće napuštaju tržište rada bez obzira na stručnost i kvalifikacije”, kazala je ona.
Veliki broj žena radi u oblasti sive ekonomije, bez ikakve sigurnosti i poštovanja zakonom garantovanih prava. Gotovo je uobičajeno da poslodavci postavljaju pitanja o privatnom životu, posebno o planovima za formiranje porodice i trudnoći.
“Učesnice našeg istraživanja su navele neka vrlo eksplicitna pitanja poslodavaca, tipa: Da li živi sa nekim kome treba pomoć ili njega, Koliko im je važan brak, Ko će brinuti o djeci dok rade, zatim komentare na fizički izgled i emotivni status, ucjene privatnim „druženjem” sa šefom kako bi dobile posao, itd. Nažalost ova vrsta diskriminacije se rijetko prijavljuje, na kod nas žene često traže pravni savjet, a samo se rijetke od njih odvaže da prijave i pokrenu postupak. Želim da istaknem da Centar za ženska prava, zahvaljujući podršci Evropske unije, pruža besplatnu pravnu pomoć i zastupanje u slučajevima rodne diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja, na koristim priliku da ohrabrim žene da nam se jave za pomoć i podršku”, kazala je Raičević.
Ona ističe da su žene nesrazmjerno više pogođene kovid krizom u pogledu egzistencijalnih problema izazvanih ostajanjem bez posla i većom izloženošću porodičnom nasilju.
“Međutim, pomoć ovim ženama nije predviđena nijednim paketom vladinih mjera za olakšavanje efekata krize, što je naročito zabrinjavajuće ako znamo da imamo veliki broj samohranih majki koje samostalno brinu o djeci koja ne primaju alimentaciju. O ovim problemima smo upoznale i mandatara za sastav nove vlade, tražeći da budu prioritet u padu vlade, ka da bude formirana. U ovom trenutku imamo preko 200 aktivnih slučajeva za pravno zastupanje i podršku, među kojima dominiraju slučajevi nasilja u porodici i institucionalne diskriminacije žrtava. Imamo i 11 aktivnih slučajeva kršenja radnih prava žena. Veliki je obim posla i naši su kapaciteti veoma opterećeni, ali do sada nijesmo odbili nijedan predmet koji seuklapau naše kriterijume za podršku”, navodi Raičević.
Obaveze samo u zakonima na pitanje ko je odgovoran zbog izostanka rodne ravnopravnosti, Raičević kaže da se država obavezala brojnim zakonima i politikama na unapređenje rodne ravnopravnosti i ljudskih prava manjina.
“To je jedan od ključnih kriterijuma za ulazak u EU. Polazna tačka bi morao biti obrazovni sistem, koji je tradicionalan i nespreman da podrži ove teme na odgovarajući način. Kad je riječ o „krivici” za ovakvo stanje, radije bih se fokusirala na brojne mogućnosti, posebno zbog toga što je uzrok složen i leži u patrijarhalnom sistemu vrijednosti koji čini štetu i ženama i muškarcima, iako ženama više. Naime, u tom sistemu smo svi odgojeni, na nije neobično da i žene postupaju u skladu sa zadatim obrascima i modelima ponašanja. Međutim, taj sistem koji vrednuje moć i dominaciju, dodatno podržavaju aktuelne političke i društvene elite, koje u njemu nalaze opravdanje da svoje lične interese stavljaju ispred opšteg dobra i iznad zakona. Nije retkost da „moćni” pojedinci koji vrše nasilje u porodici i nasilje nad ženama budu isti oni koji bahato zloupotrebljavaju političke pozicije i/ili društvenu moć”, ističe Raičević.
Promjene se dešavaju, problemi ostaju, a Raičević ističe da položaj žena nije zadovoljavajući.
“Dešavaju se važne političke promjene, ali neki problemi ostaju konstantni odsustvo žena iz važnih političkih procesa i sve veće siromaštvo žena i djece u Crnoj Gori, uslovljeno diskriminacijom, nasiljem i neefikasnim odgovorom države na ove pojave. Ženska prava i pitanje rodne ravnopravnosti i dalje su predmet interesovanja samo specijalizovanih organizacija civilnog društva koja ne uspijevaju da dođu na mapu političkih prioriteta. Jedan od razloga za to je zastarelo shvatanje uloga žena i muškaraca koje u velikoj mjeri uslovljava postupanje nadležnih institucija”, navodi ona.
