Iza nas je mjesec borbe protiv karcinoma dojke, takozvani ružičasti mjesec. U tih 30 dana gotovo sve privatne zdravstvene ustanove daju popuste, kako bi se opaka bolest otkrila na vrijeme. Ali, da li se tu sve završava? Da li je dovoljno da samo jednom godišnje tako glasno govorimo o značaju prevencije? Iz iskustva ljekara koji se u Kliničkom centru Crne Gore svakodnevno susrijeću sa teškim ljudskim sudbinama, proizilazi da svi negdje griješimo i da svijest o značaju prevencije ipak nije razvijena u dovoljnoj mjeri.
Sagovornice Portala RTCG, direktorke Instituta za onkologiju i Klinike za kardiologiju KCCG, dr Sanja Lekić i dr Dijana Asanović saglasne su građani nijesu svjesni da se prevencijom ne samo može spriječiti razvoj bolesti, već nekad posljedice mogu biti minimalne ukoliko se doktoru javite čim uočite prve zdravstvene tegobe.
Spriječiti da pacijenti u ambulantu dolaze tek kad im se rane otvore
Lekić ističe da je obaveza zdravstvenih radnika da podižu svijest o malignim i drugim bolestima i da govore o značaju ranog otkrivanja.
“I svijest crnogorskog društva se zadnjih godina značajno promijenila u tom pravcu sa jasnim pozitivnim učinkom na zdravlje. Međutim, dokle god gledamo, a gledamo i dalje, žene sa otvorenim, krvarećim, inficiranim ranama u predjelu dojke uslijed dugotrajnog prisustva tumora, žene koje su skoro do smrti iskrvarile zbog uznapredovalog karcinoma grlića materice, muškarce i žene koji godinama imaju krvarenje iz tumora debelog crijeva a nijesu se javili ljekaru radi obrade i postavljanja dijagnoze, dokle god, i to sada u jeku kampanje za HPV vakcinaciju, imamo roditelje koji odbijaju vakcinisati svoje djevojčice, zdravstvena prosvijećenost našeg društva nije dovoljna”, ispričala je Lekić Portalu RTCG.
Preventivne preglede, kako navodi, treba planirati i za njih ne postoji niti jedan izgovor, posebno ne oni koji se odnose na dužinu čekanja.
“Jer upravo adekvatno godišnje planiranje eliminiše ovaj mogući problem. Sa druge strane kada se bolest desi i dijagnostikuje na Institutu za onkologiju ne postoje liste čekanja za početak liječenja, svaki pacijent nakon prikaza konzilijumu dobije odgovarajući interni tremin koji zavisi od toga za koliko je potrebno početi liječenje u odnosu na faktore koji su povezani sa vrstom bolesti, njenim stadijumom kao i vremenom proteklim od operacije ili biosije”, uvjerava Lekić.
Navodi da zaposleni Instituta za onkologiju aktivno rade na podizanju svijesti o ranom otkrivanju određenih malignih bolesti kako što su karcinom dojke, karcinom debelog crijeva i karcinom grlića materice, ali i u promociji zdravih stilova života i eliminacije štetnih uzročnika koji se dovode u vezu sa nastankom mnogih malignih bolesti.
“Tu mislim na dokazanu uzročno poslijedičnu vezu konzumacije duvanskih proizvoda i nastanka karcinoma pluća ili pak pretjerano konzumiranje alkohola i karcinoma grkljana. U onkologiji postoje i jasno indentifikovani uzročnici nekih malignitet kao što je infekcija određenim podtipom humanog papiloma virusa i nastanak karcinoma grlića materice i infekcija virusom hepatitisa B i podloga za nastanak karcinoma jetre. Vakcinacijom protiv ovih virusa uspješno se mogu prevenirati ova dva maligniteta, posebno vakcinacijom protiv HPV može se iskorijeniti karcinom grlića materice, kao jedna teška bolest sa visokim procentom smrtnosti”, ističe Lekić.
Svijest o mogućnosti preveniranja nekih hroničnih bolesti uključujuči i jedan broj malignih bolesti, kao i svijest o tome da je sam proces liječenja interakcija između pacijenta i ljekara bazirana na povjerenju i proaktivnom stavu pacijenta, je, navodi Lekić, u Crnoj Gori decenijama unazad bila na niskom nivou.
“Sama činjenica, koju sam gotovo kao pravilo doživljavala dežurajući kao mladi specijalista u Urgentnom centru, da pacijent koji se liječi od neke hronične bolesti ne zna šta od terapije redovno koristi, a terpiju uzima već duži niz godina i vjerovatno će je koristiti doživotno, govori dovoljno o pasivnom stavu većine pacijenata u Crnoj Gori. Nerijetko, kada se od pacijenta koji se javi ljekaru uzimaju osnovni podaci, takozvana lična anamneza, dobije se podatak da se osoba ne liječi ni od jedne hronične bolesti, a tokom pregleda se ispostavi da ima bar dvije”, kazala je Lekić prisjećajući se dana kada je počinjala da radi u struci.
Kaže da je upravo to što je gledala ponukalo da se bavi osim liječenjem i promocijom preventivnih aktivnosti.
“Kao i svim onim aktivnostima koje mogu poboljšati svijest o prisutnosti određenih malignih bolesti koje se mogu otkriti na vrijeme i u tom slučaju i uspješno liječiti”, zaključila je Lekić.
Povjerenje u zdravstveni sistem je poljuljano već predugo
Da se svijest o prevenciji nije značajno promijenila u posljednjih 20-ak godina smatra i direktorka Klinike za kardiologiju KCCG dr Dijana Asanović koja navodi da samo rijetki dosljedno vode računa o svom zdravlju.
I njeno iskustvo je da pacijenti često dolaze prvi put kod ljekara kada, ne samo oni, nego i njihova bliža i dalja okolina vidi da su u izuzetno lošem stanju.
“Radi se o pacijentima koji su prvi put osjetili simptome svoje bolesti i godinu dana unazad, ali im svakodnevne fizičke aktivnosti nijesu bile toliko smanjene, pa su mislili i nadali se da će ove tegobe proći. Tako su nastavili da se nadaju sve do onog trenutka kada im je bio otežan odlazak na spavanje i kad su par noći proveli sjedeći na krevetu i boreći se za vazduh”, ispričala je Asanović u razgovoru za naš Portal.
Priznaje da je povjerenje u zdravstveni sistem odavno poljuljano i ocjenjuje da smo za to svi krivi.
“I zdravstveni radnici, i pacijenti koji ne vode računa o sebi, ne koriste terapiju i dolaze prvi put u terminalnoj fazi bolesti, krivi su i novinari koji često ne izvještavaju objektivno i još više utiču na negativno mišljenje javnosti koje uglavnom nije opravdano. Nikad se ne pominju brojniji svijetli primjeri koji su nama podstrek za dalji rad i velika lična satisfakcija koja nam daje snagu da nastavimo i dalje da radimo istim tempom”, ukazuje Asanović.
Ističe kako naš zdravstveni sistem može i treba da bude bolji, ali kaže da se u uslovima nedovoljnog broja ljekara i kapaciteta za dijagnostiku i liječenje radi preko svih maksimuma.
Klinika za kardiologiju iako nema dovoljno angio sala i prostornog kapaciteta smanjuje liste čekanja zahvaljujući požrtvovanošću svojih zaposlenih, produženom radu, radi se u dvije smjene, radi se vikendom, koristimo prostorni kapacitet drugih odjeljenja”, kaže Asanović.
Ističe da se dijagnostika ubrzava za pacijente koji bi mogli da budu fatalno ugroženi te da se oni ili hospitalizuju ili se dijagnostika za njih završava po tzv. prioritetu.
“Mnogo bolesti u kardiologiji se liječe uspješno ako se pacijent na vrijeme javi ljekaru. Imamo primjer srčanog udara koji neliječen ili ako pacijent kasnije dođe dovodi do smrti ili nastanka invaliditeta za cijeli život. Ukoliko se pacijent na vrijeme javi, u tzv. zlatnom satu, može se desiti da je oštećenje srčanog mišića minimalno i pacijent nastavlja da živi normalnim životom sa potpuno očuvanom srčanom snagom i niko iz okoline, ko ne zna, neće primijetiti da se radi o pacijentu koji je preležao srčani udar. Tu je i primjer atrijalne fibrilacije, tj. poremećaja ritma koji može da dovede do srčane slabosti, gušenja, otežanog kretanja. Ako se pacijent javi na vrijeme, ljekovima ili tzv. elektrokonverzijom, možemo povratiti snagu srčanog mišića i pacijent se tada osjeća kao da je popio neki eliksir zdravlja, normalno diše, obavlja uobičajene fizičke aktivnosti, opet se osjeća dobro kao ranije”, pojašnjava Asanović.
Naša sagovrnica smatra da je neophodno ulaganje u jake zdravstvene sisteme koji su ključni su za svako prosperitetno društvo.
Ispričala je i da ljekari povremeno doživljavaju neprijatne situacije, uglavnom sa članovima porodice oboljelog, kada se suoče sa tim da se pacijentu ne može spasiti život.
“Nekada dođe i do smrtnog ishoda tokom hospitalizacije. U tim trenucima porodica nije pripremljena za ovako ozbiljan i tužan slijed događaja i pojedinci smatraju da je ljekar kriv za ovakav ishod. Uglavnom se sve ovo može objasniti koliko god informacije jesu teške i bolne, ali manjem broju naših građana to je nemoguće objasniti u trenucima kada su tužni i ljuti, na sebe, zdravstvo, i slično, što je u jednom dijelu razumljivo i tada istrpimo uvrede i pasivnu agresiju koju članovi porodice ispoljavaju ka nama”, zaključuje Asanović.
