Bio jednom jedan grad

da sjediš na vrhu Trebjese
u avgustovskom sutonu,
i posmatraš grad..
zamišljaš da si u prošlim vremenima,
pa ti se čini kako dimi Željezara,
kako se čuju smijeh i žamor željezaraca,
čitave kolone,
kako su Boksiti opet na nogama,
a ispred Onogošta sa terase
dopire pjesma,
lomljava vinskih čaša
pa rječitost boema koji dobace damama u hodu..
ispred pozorišta smanjuje se gužva,
ulaze žurno da zauzmu mjesta,
jer počinje važan komad.
A Pivara je u jeku proizvodnje
te “vesele vodice”,
po pak se proizvodi, po dva se ispiju.
Postavljeni su temelji Domu revolucije
i svi imaju po ideju
šta od njega može biti,
zamisli i ti nešto.
Sav se naježiš kada pomisliš samo
kako gradom prolazi stara ekipa
ona garnitura nikšićkih boema,
stvaralaca, rokera i velikana,
pjesnika, pisaca i slikara
svi oni po kojima smo i danas znani.
Jesi li ikada maštao
da sjediš na vrhu Trebjese
u avgustovskom sutonu,
i zamišljaš kako je to nekada mogao biti
srećan grad?!