Potekao je iz trgovačke porodice. Jedno vrijeme je bio apotekarski pomoćnik, ali je ubrzo otišao u Oslo sa namjerom da završi školovanje, da maturira, ali u tome nije uspio. U Bergenu je sve do 1857. radio kao reditelj i dramaturg. Slijede funkcije umjetničkog direktora u Norveškom pozorištu u Oslu i umjetničkog savjetnika u teatru „Oslo“. Nakon neprijatnosti oko komedija ljubavi napustio je Norvešku u proljeće 1864, otišao u Italiju i živio u Rimu do 1868, kada se preselio u Njemačku: najprije je živio u Drezdenu, a zatim u Minhenu pune 23 godine, da bi se potom vratio u otadžbinu, u Oslo, ali sada kao širom Evrope priznati i cijenjeni dramatičar.
Njegova dramaturgija je imala ogroman uticaj na dramske pisce u Evropi i svijetu dajući budućem razvoju dramaturgije odlučujuće, revolucionarne podsticaje. U njegovom djelu se nalaze korijeni naturalizma i modernog simbolizma, zatim impresionizma i ekspresionizma kao i egzistencijalizma.
Najviše uspjeha je postigao svojim društvenim dramama, gdje se pokazao kao oštar kritičar građanskog društva.
Napisao je veliki broj dramskih djela, a najznačajnija su: „Ratnici na Helgolandu“, „Komedija ljubavi“, „Pretendenti na presto“, „Brand“, „Per Gint“, „Savez mladeži“, „Stubovi društva“, „Nora“, „Aveti“, „Narodni neprijatelj“, „Divlja patka“, „Rosmersholm“, „Žena s mora“, „Heda Gabler,“ „Graditelj Solnes“, „Mali Ejolf“, „Jon Gabrijel Borkman“, i „Kad se mi mrtvi probudimo“.
Godine 1882. Ibzen je napisao dramu „Narodni neprijatelj“ u kojoj doktor Stokman dolazi u sukob sa cijelom svojom okolinom. Doktor Stokman, koji prezire neznanje i moralnu otupjelost većine, zastupa opravdano gledište i otkriva laži onih koji su spremni da nastave svoje bogaćenje i kada saznaju da je banjska voda zagađena i da može da ugrozi život gostiju. I onda kada vjeruje da je većina uz njega – i onda kada se većina okreće protiv njega, Stokman ostaje dosljedan samom sebi, izvan svih kompromisa. Njegovu kritiku ne treba shvatiti kao izraz antidemokratizma, već samo kao uvjerenje da ima slučajeva u kojima većina još ne vidi da manjina ima pravo. U takvoj situaciji manjina ili čak pojedinac treba da se bori do samog kraja, da bi većina prihvatila istinu. Interes većine treba da ima prednost, ali samo kada počiva na moralnim principima.
„Narodni neprijatelj“ je drama sa ironičnim i simboličnim naslovom, jer tobožnji neprijatelj naroda je zapravo jedini pravi prijatelj te većine.
Ibzen je ukazao na neka ekološka pitanja koja su zajedno sa društvenim bila skoro nezapamćena. U tom važnom trenutku u istoriji on je shvatio da autoritarnost ne dolazi uvijek samo od političkog rukovodstva, već i od građana i korporacija: takozvanih posebnih interesnih grupa.
Odlomak
„To je nauk koji ste naslijedili od svojih otaca, ne razmišljajući, nadaleko ga objavljujete; nauk da je množina, gomila, masa, pravo jezgro naroda – štaviše, da je ona sam narod i da prost čovjek, taj naš neznalački, umno nezreli sabrat, ima isto pravo da presuđuje, da vlada i da upravlja kao i ona šaka umno otmenih i slobodnih ljudi.“
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
