Njegova ,,kancelarija'' se nalazi na ulazu u bukovu šumu, u selu Miloševići, iz kojeg se pruža pogled na Durmitor. Prošlo je deset godina kako ,,Kapetan drobnjački'' ne čuje škripu auta, samo zvuk čaktara. Ne čuje ni kišu što se sliva niz oluke, već mlazove varenike kako se slivaju u kantu stvarajući bijelu pjenu. Ne čuje ni vrisku komšija, samo vjetar kako njiše bukove šume.
Kada mu začuje glas, njegova mala četa kreće u juriš. Zaigraju čaktari na razigranim kozama, čuje se mukanje krave Kokice, veselo cvilenje pasa Linde i Miša.On je jedini u selu koji ostaje da gleda kako snijeg pada, kopni i kako gora opet zazeleni.
Pedesetšetogodišnji Milutin okvasi grlo šljivovicom, pa otpoče svoju priču:,,Prije deset godina sam pobjegao od grada i gradskog ludila. Iako vodim porijeklo iz Duži iz kule Memedovića, tamo nijesam imao vodu, pa sam došao u majčino selo. Moj đed Jovan je bio kapetan crnogorske vojske, pa sam po đedu dobio nadimak. Kada sam došao, prvi put sam kupio koze i počeo da učim jer nikog u selu nije bilo da mi pokaže. Iako sam kao dijete ljeta provodio kod babe, nijesmo nikad držali živo. Od seljana sam učio da kosim i plastim, a neka baba Simeuna me naučila da muzem. Nabavio sam trideset koza i mučio se. Trebalo mi je tri sata da ih pomuzem dok ih nijesam svikao. Sve što sam saznao o njima, naučio sam čitajući dvije knjige ,,Praktično kozarstvo'' i knjigu o mliječnim proizvodima u kojoj su napisani recepti za sve vrste sireve. Ja sam otprilike kako sam čitao iz knjiga dodavao sirišta, pa smanjivao.. ponekad uspije, ponekad ne. Prva zima bila je teška i dešavali su mi se gubici sa jaradima, ali zima, iako snjegovita, nije više teška kao nekada. Zima je ovdje prelijepa".
Milutin tvrdi da selo fizički ojača čovjeka. Smatra da je veliki problem što čovjek unosi veliku količinu hrane koju ne potroši. Za dobro zdravlje treba čist vazduh i čista voda, što više se kretati, što manje jesti. ,,Treba unositi hranu podneblja: sir, skorup, krtolu i što manje mesa, što više čajava. Tu hranu su vjekovima jeli naši preci i naši organizmi su genetski naviknuti na nju. Nijesu naviknuti na kurkumu i čia sjemenke.''
Na pitanje koliko često ide u grad kaže ,,nikoliko'' i samo kad mora, pa dodaje :,, Desilo mi se da dvije godine nijesam prošao tunel. Moj jedini odlazak odavde je do prodavnice u Šavniku, da kupim brašna i još ponešto. Ovdje je toliko lako živjeti samo ako razumiješ prirodu. Ima puno ljekovitog bilja, sve je ljekovito! O pečurkama i kozama sam naučio pomoću knjiga. Jedan poznanik mi je rekao da mogu da pojedem svaku pečurku koju pojede koza. Ni jednom nijesam poželio da odem. Umorim se dosta, ali me umiri misao da ću se odmoriti kad legnem.''
Prve zime kada je došao, desila mu se mala nezgoda. Zapali cigar, pa kroz smijeh se vrati na veče kada je za sat vremena napadalo preko metar snijega :,, Te noći je palo tačno metar i dvadeset centimetara snijega. Neki moji drugovi su došli u posjetu i nijesu se mogli vratiti do jutra. Kad sam ih ujutro ispratio, uzeo lopatu da očistim trotoar do izbe i kako sam izašao ispred kuće, malo sam jače zatvorio vrata i taj udar je napravio vibraciju i čujem ,,dum'' i čitav snijeg sa krova je pao na mene. Bilo je 30 centimetara snijega preko moje glave. Kao da sam bio u betonskom kalupu. Rukom sam pomalo micao snijeg i uspio da napravim rupu i vidim nebo i pomislio da se neću udaviti. Tada sam shvatio da se pod snijegom može disati. Linda je bila pored mene i kako sam izbacio ruku, Linda me uhvatila za nju. Telefon mi je bio u unutrašnjem dzepu i nekako sam uz veliki napor uspio da zovnem druga Maxa, koji je pozvao Gorsku službu spasavanja, uzeo skije i došao do mene jer se nalazio nedaleko odavde. Kada je stigao, ja sam se bio do pola izvukao. On me otkopavao, ali kako sam čupao nogu, pokidao sam ligamente, pa sam nosio štake mjesec dana.''
Nakon obavljenih poslova, jedan seoski dan Milutin provede tako što:,,Ložim vatru, ubacim nešto da se krčka, čitam knjige, najviše Marksa, slušam radio.'' Priključeni član Milutinove družine je brat Bogdan koji je nakon bolesti našao mir i ozdravljenje na selu jer kako poslovica kaže: ,,Liječnik liječi, a priroda ozdravljuje.''
U Milutinovom malom selu čiji je on kapetan, žive spokojno, u kući na izbi : pet koza, krava Kokica, dva mačka, dva psa i dva brata koji ne daju da se još jedno ognjište ugasi, već plamti poslednji dim jednog sela negdje u Drobnjaku.
