Otišao je Rakocije da u društvu mrtvih pjesnika piše neke nove stihove...
Prošetao se poslednji put šetalištem Vita Nikolića, kao što je to činio svakog popodneva.
Koračao je polako, upijajući svjetlost dana u nadi da će odagnati njegovu tamu. Koščat, mršav, duge brade iz koje je virio blagi osmijeh, kose uredno isčešljane i zavezane u mali rep, osluškivao je crkvena zvona poslednji put.
Možda je smišljao neku elegiju dok je vrtio brojanicu u ruci. Proslavio je svoj 70-ti rođendan sredinom avgusta, dok je poslednjeg dana, tog vrelog mjeseca, na umrlici pisalo ,,tiho se u gospodu upokojio Radule Rakočević“.
Rakocije je nosio u sebi neku duboku tugu.Njegove pjesme su pune sjete, tužnih ljubavi, hladnih zima, duboke kao more, široke kao nebo. Iz te pjesnikove boli su nastali mnogobrojni stihovi, neki sa naslovom, neki sa tri krstića umjesto naslova. Pisao je :
,,Ustani, Radule iz ovozemaljskog groba!
Ustani, i reci bjelosvjetskom šljamu,
Da će doći novo blagosloveno doba..
Ustani, i razgrni ovu bolnu tamu..''
Iza seba nije ostavio porod, već samo jednu zbirku stihova pod naslovom ,,Tragom slutnji mojih'', kao i mnogo ,,nezbrinutih'' stihova koji traže svoje korice. Govorio je poeziju sa posebnom emocijom, drhtavim glasom, vrteći brojanicu ili olovčicu između svakog stiha, tjerajući suzu na oko, kako muškarcima, tako i ženama, posebno kada je izgovarao pjesme posvećene svojim mrtvom bratu blizancu i pokojnoj majci.
Duboko religiozan, Hadzi Radule je bio umjeren u svom tihovanju. Nosio je je tamnu odjeću i debeli džemper kada dođu hladni dani i dok je vodio sasvim običan razgovor, davao je duboke pjesničke odgovore.
Postoji jedan stih :,,,Kad pesnik umre, smrt skine maglu sa njegovih stihova''. Nikšić nije znao da cijeni žive pjesnike, a Rakocije je, do juče bio najbolji živi pjesnik grada N. U nadi da će smrt skinuti maglu i sa njegovih stihova, sjećaćemo se Rakocija i njegovih divnih pjesama.
PREDSKAZANJE
Je li smrt, laž ili istina… reci mi , dušo…
Ili sam ja noćas prosto zalutao…
Ili sam misao moju iz prikrajka kušo…
Ili sam u smrti toj, i ja sam pao…
Ili sam tako, bezvoljno zaglibio
U ovom haosu što imena nema…
Pa posumnjam, jesam li ja uopšte i bio…
Ili privid… nečujna sjenka bez imena…
Šta je ovo, dušo… otkud misli ove
Te ne daju mira, da noć teče smjerno,
I otkud… zašto… smrt me žalno zove…
Zar mene traži, da joj služim vjerno…
Ne, nijesam ja rob, svoj toj ljepoti…
Jer ja sam taj, koji zori hodi,
Кa ljubavi, svjetlosti, majčinskoj toploti,
Кa Bogu… ka istini… neka barka brodi…
A ne znam, dušo, zašto ovo pričam…
Vremenu jednom, blagorodno biće…
I tebi, koja slutiš da odavno skitam
Među nemanima… ne plaši se… evo, sviće…
