Kameni luk u kojem je utisnit porodični grb je ulaz u njiihovu oazu punu skulptura, knjiga, mozaika, ručno rađenih tapiserija, mačeva, lampi.
Na parčetu zemlje, udruženih ruku, podigli su voćnjak, bašticu, laboratoriju, atelje, štalu, topli dom i život vrijedan življenja.
Natalija je završila poljoprivredni fakultet i svoj radni vijek provodi baveći se hemijom i fizikom, odnosno mehaničkim ispitivanjem tla i kamena. Taj posao obavlja u laboratoriji koju su napravili iznad ateljea, tako da odlazi u papučama do kancelarije, dok je Zoran poslednji inženjer livarstva u Crnoj Gori. Ono što ovaj šarmanti par izdvaja je to da već deset godina žive na selu i da im je upravo taj sporiji način života omogućio da stvaraju umjetnost sa svojih, skoro navršenih 60 godina života. Natalija se umjetnički potpisuje kao Jana Tati i njeno stvaralaštvo je mješavina skulpura, slikarstva i rukotvorina. Njene radove pokreće i inspiriše zov pretkinja, a upravo one i stare seoske žene su postale glavne junakinje Zoranove prve knjige ,,Hronika sela Lisičino”.
Svoju spokojnu seosku svakodnevnicu započinju kafom i ,,rajkom”, kako u šali nazivaju rakiju.
,,Dok rano izjutra pijem kafu u vrtu, hvatam prve zrake sunca, osluškujem crvkut ptica i zrikavaca, shvatam koliko je bitan mir koji donosi život na selu. Grad nosi mogućnosti i sadržaje, ali zna da učauri i zatvara u konzerve,a čovjek je prirodno biće, mora da hoda bos, da se uzemlji, da osjeti kontakt sa majkom zemljom,da pogled okrene ka nebu, a ne u drugu zgradu ili tuđi balkon”, zaključuje Natalija.
U svakom kutku njihove kuće i oko nje, utisnuto je po neko malo umjetničko djelo, na šta Natalija kaže:,, Ne može se umjetnošću baviti u skučenim zidovima. Volim da unutra imam osjećaj topline zato iscrtavam ptičice i pečurke po zidovima. Moja Jana Tati, pod čijim imenom stvaram je hobi kojim sam željela da ispoljim svoje drugo ja. Počela sam da stvaram nakon ličnih gubitaka članova porodice. Ta neka nedostajanja sam morala da izbacim iz sebe pomoću ruku jer čovjek kad je nemiran ne razmišlja o lijepim stvarim,a duša ne nosi ružne, već samo lijepe. Imala sam svoju prvu samostalnu izložbu u Nikšiću, a druga će biti u junu u Beogradu pod nazivom ,,Ruke za disanje” pošto njima stvaram. Prvo oslikam crtež, pa ga vezem. Ruke omogućavaju da duša progovori. Kada ih pokrenemo kuvanjem, slikanjem, tkanjem, vezom, one šalju signale do tvoje duše“…, na šta se Zoran nadovezuje:,, Čovjek uvijek trči za životom i ne stigne da se posveti sebi. Život na selu nam je donio mir i vrijeme da ostavimo neki trag svog bitisanja, iako smo ovim počeli da se bavimo kasno. Dok je naš sin Simon bio mali, uvijek je volio sa mnom da zaspi jer sam mu izmišljao priče u kojima je on bio glavni junak. Svaku noć je željno isčekivao novu priču i tako sam mu pričao neke anegdote ili priče koje sam čuo iz raznih sela. Natalija me nagovorila da ih zapišem i smatram da čovjek treba da ostavi nešto iza sebe, da nahrani dušu.”
Dok se nijesu preselili u Župu, Natalija nije nikada radila oko životinja, a onda su nabavili dvije koze, pa im je broj porastao na 30 jer ih je ona mazila, davala im imena i bilo joj ih žao da završe kao ručak. Današnji popis životinja broji: dvije koze, dvoje krmadi, desetak koka, jedan crni pas i žuti mačak.
,,Na selu vam nikad ne može biti dosadno jer uvijek ima posla,da se nešto popravi, pritegne neki šaraf, završe poslovi oko životinja i bašte. U grad odlazimo samo u trgovinu jednom mjesečno i kad baš moramo zbog nekih obaveza.”
Vedra i vrijedna Natalija obuče svoju dugu kecelju, pa napravi domaće kolače, džemove, sokove, kompote, a ponekad sliku, skulpturu ili eksperiment, dok Zoran okopava baštu, vrca med, kosi travu, napiše priču ili iskuje mač, oklop, grb ili pak zvono koje stoji okačeno iznad ulaznih vrata. Proizvodnja domaće hrane, stvaranje skoro potpune samoodrživosti, zahtjeva fizički rad koji im je jačao fizičku snagu, pa sa svojih skoro 60 ljeta mogu pohvaliti da ne piju baš nikakve ljekove, na šta Natalija dodaje: ,, Ja sam hemičar i znam koliko je hemija loša po nas, zato kad me zaboli glava pojedem komadić đumbira, umjesto da popijem lijek. U svom vijeku nisam primila injekciju. Pijemo puno čajeva, kompota i po neku rakijicu.”
Vuk Karadžić je rekao: “U selu je život prost, ali istinit. U gradu je lakši, ali lažniji.”
Ana Dragićević
