Pisalo se o tome, o nčinu način na koji smo se oprostili od nje. Bez riječi, bez suze, bez objave o smrti, u najjeftinijem kovčegu, troškove sahrane platio je Centar za socijalni rad. Ona je ostala velika, a mi svakodnevno gubimo duh, ponos...
Priča o Vasilisi, ali i priča o njenim precima, veća je od stvarnosti.
Njenim odlaskom, praktično su nestale dvije porodice. Njenom smrću nestao je i amalgam slojevite istorije, kosmoplotiskog senzibileteta. Vasilisa je bila potomak čuvene ruske porodice Prozorovski. Nen predak, sa majčine strane, bio je čuveni princ Aleksandar Aleksandrovič Prozorovski, ruski carski feldmaršal iz plemićke ruske porodice. Njen otac Šćepan, bio je potomak čuvenog istoimenog crnogorskog junaka i serdara Šćepana. Trebalo je da Vasilisa umre, pa da postanemo svjesni koliko života, ljepote, umjetnosti, plemićke krvi, stoji iza nje. Priča o njoj, o njenim precima, dostojna je filma, a okončana je njenin odlaskom.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca otvorenih varta dočekala je ruske izbjeglice nakon Oktobarske revolucije. Među pripadnicima ruske aristokratije, koje je bura istorije izbacila na jugoslovensko tlo, bio je i Ivan Prozorovski, Vasilisin djed.
“Mnogo sam bila vezana za djeda Ivana. On je bio moj zlatni Rus iz kneževske porodice stare 700 godina. Mogli smo o svemu da pričamo, i mnogo sam patila kada je umro. On mi je i dao ime, po junakinji ruske bajke – Vasilisi Prekrasnoj. Pričao mi je o čuvenom pretku, fedmaršalu Aleksandru. Od njega sam i naslijedila tu senzibilnu, umjetničku dušu”, pričala je Vasilisa o svom djedu.
Vasilisa Radojević - arhiva
Dok su joj sa majčine strane preci bili aristokratija duha i umjetnosti, preci sa očeve strane bili su aristokratija slobode, ljepote, junaštva.
“Tata Šćepan, potomak je čuvenog istoimenog crnogorskog junaka i serdara, koji je poginuo na krvavoj Dugi i ušao u narodnu poeziju. Tata je bio zatočenik albanskih logora i Golog otoka. Ali bio je nesalomiv. Sjećam se kad je jednom pošao kod doktora, snimili su ga, i pitali gdje mu je rebro. A on i nije znao da mu je odavno bilo slomljeno. Moj otac je bio pravi Petar Pan, vječiti dječak. Kako me je dobio u zrelijim godinama, potpuno me je razmazio. Nikada me nije udario, niti mi nešto zabranio. A ja sam uvijek bila živahna, spremna za avanture, uživala sam da napravim neku ludoriju. Pričali su mi da sam se izgubila sa godinu i po. Kako mi je djed bio predsjednik Opštine, cijeli grad se digao na noge da traži predsjednikovu unuku. Nađena sam na kraju grada, kod kuće jednog poznatog ljekara. Nikšićanima nije bilo jasno kako je dijete od godinu i po dana dospjelo tako daleko od svog doma”, prepričavala je Vasilisa, svoje prve nestašluke.
U Drugom svijetskom ratu poginuli su joj stričevi prvoborci Ljubomir i Lazar. Stric Lazar proglašen je i narodnim herojem. Stric Svetozar bio je komesar bataljona čuvene Pete crnogorske proleterske brigade Penzionisan je 1978. godine u činu general-potpukovnika, a bio je načelnik Vazduhoplovno -tehničkog školskog centra i zamjenik glavnog urednika redakcije Vojne enciklopedije.
Nikšićani koji se sjećaju Vasilisinih roditelja kažu da su plijenili otmenošću. A njihova djeca Jovan - Bato i Vasilisa, bili su najljepši pripadnici svog pola u gradu pod Trebjesom. Brat Bato, apolonske ljepote, stradao je u saobraćajnoj nesreći 1983.godine. Vasilisa je govorila da je tada i ona umrla. Majka Ljilja sa dostojanstvom ruske aristokratkinje sa tom tragedijom nosila se punih trideset i šest godina.
U Italiji dobila "Pajperovu" nagradu kao najbolji inoslikar
Vasilisin veliki talenat prvi je zapazio Nikola Gvozdenović. Predložio je njenim roditeljima da Vasilisa sa tek okončanom osmogodišnjom školom proba da upiše Akademiju u Beogradu.
"Imala sam 15 godina i moja majka nije željela ni da čuje za to. Bojala se da će njenu djevojčicu Beograd "progutati". Insistirala je da prvo završim gimnaziju, pa tek onda da razmišljam o Akademiji. Krijući sam pošla u Beograd i položila prijemni. Živjela sam kod strica – generala. "Ludila" sam, jer je stric bio general i u stanu, ni mrva nije smjela na pod da padne, a ja sam samo bila razmažena kći Šćepanova i Ljiljina – pričala je Vasilisa.
Diplomirala je slikarstvo sa prosjekom 10,00, a postdiplomske studije i specijalizaciju završila je u Firenci i Rimu. U Italiji je bila madona, dobila "Pajperovu" godišnju nagradu kao najbolji inoslikar, a 1993. dobija nagradu za za izložbu godine u Rimu. Udala se za italijanskog grofa Masima, iz porodice koja je raspologala ogromnim bogastvom. Nakon četiri godina suprug joj je umro na rukama.
