Rođen je na Cetinju 21. novembra 1911. godine. Odrastao je u činovničkoj porodici, tako da je i on nastavio tu tradiciju, iako je smatrao to za svoju ličnu grešku. Njegova porodica je imala dosta nekretnina koje su bili prinuđeni prodati usljed č estih bolesti i smrtnih slučajeva.Leso Ivanović je u toku svog života ispratio osmoro braće, dvije sestre i oca.
Zbog slabih materijalnih prilika, Leso poslije završene gimnazije stupa u državnu sluzbu. Leso za ovu životnu prekretnicu kaže da mu novčano i nije značajno pomogla ali da ga je gotovo intelektualno upropastila. Tada je i osjetio svoju potrebu za pisanjem i stvaranjem. No, bijedni život državnog dnevničara i porodične tragedije odvela su ga put turbulentnog načina života, kafane, kocke... Pred Drugi svjetski rat, Leso se oženio.
Za vrijeme okupacije pod uticajem sopstvene promašenosti Leso je postao veoma povučen, apatičan i zatvoren. Za vrijeme krvave borbe iz sentimentalnih obzira prema porodici on je pasivno, gotovanski priželjkivao pobjedu.
Leso nije mnogo putovao u životu. Cijeli svoj život je posvetio poslu, koji je skromno je reći mrzio, na Cetinju.
Njegova djela su jakim koracima ušla u naša srca i ona kao da su bila pisana za sve slojeve društva jer, Leso je sve svoje učaureno, zamršeno nezadovoljstvo i svoju nepreglednu i jaku ličnost pretočio u čistotu poezije čija ljepota ukrašava svakog od nas.
Leso je imao neobičnu intuiciju da će se njegova smrt dogoditi u nedjelju. Tako je bilo. Leso je umro 13. oktobra 1965.godine, u svojoj 54.godini na Cetinju.
Za života napisao je 53 pjesme. Posljednjih deset godina radio je kao lektor u listu "Pobjeda".
U svojoj prvoj knjizi koju izdaje 1950. godine na prvoj strani objavljuje pjesmu "Kari Šabanovi".
Veliki srpski pjesnik, esejist, književni kritičar, prevodilac i akademik Stevan Raičković, koji se smatra jednim od najznačajnijih srpskih savremenih književnika o pjesmi Kari Šabanovi Aleksandra Lesa Ivanovića govorio je aprila 1985. u okviru manifestaciije „Studentske staze“ na Cetinju. Znameniti i originalni savremeni srpski pjesnik, sa prirodnim osjećanjem za ljepotu riječi dao je poseban osvrt na ovu divnu pjesmu...
"...Fabula ove pesme sasvim je jednostavna i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika – direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ – u ulozi simbola.
Po raspoloženju: prva polovina pesme je u znaku ponesenog, radosnog sećanja, druga polovina je melanholična reč o pesnikovoj javi.Tema sasvim uobičajena: lament nad prohujalim detinjstvom.
U ceo ovaj poznati i odvajkada debelo izrabljivani pesnički, zapravo, lirski kontekst, Aleksandar Ivanović – sem svoje specifične i originalne sličice – čini mi se da sadržajno ne unosi ništa drugo novo i nepoznato."
Lesove „Kare Šabanove“ je prepjevao legendarni Toma Zdravković. Toma 1980. godine u isto vrijeme objavljuje singlove “Kari Šabanovi” i “Umoran Sam Od života”.
Da ništa drugo nije napisao osim pjesama kao što su “Ljudi sjenke”, “Čapur u kršu” ili “Jutro jugova”, da nije napisao ništa osim stiha... Ali sa bodljama unutra okrenutim... ostao bi zapamćen u jeziku ljudi, u jeziku svakodnevnice kao pjesnik od čijeg stiha duša sjetno zaiskri. Nema većeg priznanja za pjesnika od toga kad njegov stih uđe u svakodnevni govor.
Kada Vam se za dušu uhvate stihovi neuhvatljivim nitima, kada vas duboko zaboli tuđa tuga i nesreća, kada vam se pričini u duši da vidite oblak koji vidi neko drugi, kada saznate da ste i Vi duboko tužni i sjetni ali da toga nijeste svjesni, kada vam pjesnik jednom rečenicom, kao na primjer “Nekad je za tugu dosta…” uđe u dušu i potpuno je ogoli, a da to nijeste ni htjeli ni tražili; e tada znate da pred vama stoji pjesnik. To je Leso u pjesmama kao što su “Niti neuhvatljive”, “Poslije mladosti”, “Po lišću kišne kapi”, “Bajka o kišnom danu”…
LJUDI-SJENKE
Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.
KARI ŠABANOVI
Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
- s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima...
... Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste vi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari šabanovi.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
