Još kao trogodišnje dijete se doseljava u Ameriku, sa roditeljima, naravno. Odrastajući u bijedi konzervativne i tih godina ekonomski uzdrmane Amerike, mladi Čarls rano dolazi u sukob sa roditeljima, ograničavajućom sredinom i besmislom turobne svakodnevnice.
“Bio sam smješten u ništavilu. Nijesam ni postojao u neku ruku i to sam prihvatao. Posmatrao sam ljude sa distance, kao u pozorištu. Samo, oni su bili na bini, a ja jedini u publici” prisjeća se Bukovski u romanu “Bludni sin”.
U djetinjstvu bez radosti povlači se u sebe, emotivno ubijen i nesposoban da ispolji nagomilana osjećanja. Njegov otac je bio “tama što zaklanja sunce, pred njegovim nasiljem sve se totalno gubilo. Bio je sav uši, nos, usta, nijesam bio u stanju da mu pogledam u oči”. Otuđen od svijeta poput Hamsunovih skitnica i antijunaka, pun sirove snage, bunta i stanja koje je on nazivao “smrznutost”, Bukovski veoma rano pokušava stvoriti vlastiti svijet, mjesto gdje prestaju sve ludosti i zakoni svijeta u kojem je rođen i u koji je nevoljno bačen. Nakon niza urnebesnih sukoba s primitivnom i ograničenom sredinom, te definitivnog razlaza s roditeljima, prepun ožiljaka i rezignacije, kreće na čudesnu odiseju s jednog kraja Amerike na drugi. U vječnoj borbi za goli opstanak i čisto preživljavanje, u potrazi za pićem, hranom, ženama, poslom i krovom nad glavom mladi buntovnik, poeta i šeret upada u niz najluđih situacija i kombinacija, nigdje ne nalazeći mjesta za sebe. Bukovski je radio kao poštar, a prije toga bio je zaposlen u fabrici za preradu krastavaca. Bavio se ovim poslovima sve do 49. godine, a onda mu je izdavač Džon Martin ponudio da će mu sve do smrti plaćati 100 dolara mnesečno pod uslovom da da otkaz i posveti se pisanju.
Bukovski je napisao: "Imam dva izbora, ostati u pošti i poludjeti ili se igrati pisca i umrijeti od gladi. Odlučio sam da gladujem".
Nakon toga je objavio šest romana i na hiljade pjesama. Bukovski je čovjek koji je svojim književnim djelom i harizmom nadmašio mnoge akademske veličine, ušavši još za života u hol vječnih, postavši kultnim stvaraocem i idolom mnogih generacija. Autentičnom ogoljenošću i sirovošću stila, kao i čudesno strastvenim načinom življenja iz kojeg je crpio nepresušnu inspiraciju, Bukovski je stvarao jedan krajnje originalan i surov svijet umjetnosti preživljavanja. Mjesta za podilaženje, lažno moralisanje i uljepšavanje stvarnosti kod njega nije bilo… Samo zumirana, izoštrena slika i odraz dešavanja sa margine: gubitnici, otpadnici, ljudi koji misle svojom glavom suprotstavljeni Velikom Bratu koji posmatra i kažnjava nepodobne… masa ljudi na ponoru dostojanstva i samoga života. Buljukom neoprimitivizma prodirao je u sam srž problema, nažalost, uglavnom neshvaćen ili veoma pogrešno shvaćen. Impresivne fotografije iz pakla i slike sa ulica strave i agonije secirale su uspavanu ljudsku svijest i savjest, čineći ih ponovo budnim i uplašenim za vlastitu egzistenciju. Nije više bilo mjesta bajkama i opšteusrećiteljskim srceparajućim sapunicama. Bila je to sama stvarnost ili kako sam Bukovski reče: "Pogledaj me, to sam ja!”. Iako nikad nije zaista bio povezan sa Henrijem Milerom, Alanom Ginsbergom i ostalim tipičnim predstavnicima ''bitničke'' generacije pisaca, zbog svog neformalnog književnog izraza i buntovnog stava prema tadašnjem establišmentu, Čarls Bukovski se danas smatra jednim od najorigalniji i najuticajnijih pisaca tog perioda. Sam Bukovski svoje književne uzore pronalazio je u Hemingveju, Dostojevskom, Fanteu, Selinu.. Bukovski je prvenstveno bio pjesnik (i to jako dobar pjesnik), a u svoju poeziju je, možda i nesvjesno, utkao svoje najintimnije slabosti, najmoćnije emocije, najljepše misli. Poezija je vremenom postala njegov način življenja, razmišljanja, kreacije i bolno brutalnog izraza… Poezija je postala njegova fatalna ljubav, "zamjena" za Džejn, ženu koju je neizmjerno volio, rano izgubio i sa kojom je postao "stvaran", doživjevši neke od trenutaka zbog kojih je vrijedilo ugledati ovaj naš nemilosrdni svijet – svijet bez iskrene ljubavi, sadržaja, stava i ideje.
Pjesme:
DOSTOJEVSKI
Uza zid, streljački stroj na gotovs
a onda je pomilovan.
A šta da su strijeljali Dostojevskog
prije nego što je napisao sve to?
Pretpostavljam da ne bi ni bilo važno,
ne direktno.
Postoje milijarde ljudi koji
ga nikad nijesu čitali
i nikad neće.
Ali kad sam bio mlad,
znam da me izvukao iz fabrika
pored kurvi
dizao me visoko kroz noć
i smještao me
na bolje mjesto.
Čak i kad sam pijančio za šankom
sa ostalim propalicama
bilo mi je drago
što je Dostojevski pomilovan,
jer je to i meni dalo
neku vrstu pomilovanja,
dozvolilo mi da gledam pravo u ta
užegla lica
u mom svijetu.
Dok smrt upire svoj prst
čvrsto sam se držao,
neokaljani pijanac
dijeleći smradni mrak
sa mojom braćom.
Gde sam bio
nisam znao otkud sam
došao ni gde sam
pošao.
bio sam izgubljen.
često sam
satima sedeo
u nepoznatim ulazima,
bez misli
bez pokreta
dok nije zahtevano da se pomerim.
ne mislim da sam bio
idiot ili
budala.
mislim da sam
samo bio
nezainteresovan.
nisam mario ako ste nameravali
da me ubijete.
ne bih vas sprečio.
živeo sam za život koji mi
ništa nije
značio.
nalazio sam mesta za sebe.
male iznajmljene sobe. barove. zatvore.
spavanje i ravnodušnost izgledali su
kao jedine
mogućnosti.
sve drugo izgledalo je
besmisleno.
jednom sam sedeo čitave noći i gledao
u reku Misisipi.
ne znam zašto.
reka je proticala i
sećam se samo da je
smrdela.
uvek mi se činilo da sam
u autobusu koji vozi
preko cele zemlje
putujući
nekud.
gledajući kroz prljavi
prozor
ni u
šta.
nisam želeo ni sa kim da
razgovaram niti da mi se
obraćaju.
ljudi su me videli kao
neprilagođeno i
poremećeno
biće.
jeo sam jako malo, ali sam
bio zapanjujuće
jak.
jednom, u fabrici,
krupni mladi radnici
pokušavali su da podignu težak
deo mašine sa
poda.
nisu uspeli.
„ej, Henk, probaj ti!“ smejali
su se.
prišao sam, podigao ga,
spustio,
vratio se
poslu.
stekao sam njihovo poštovanje
iz nekog razloga
ali ga nisam
želeo.
ponekad bih spustio
roletne u sobi
i po nedelju dana
ostajao u krevetu.
bio sam na čudnom putovanju
ali je bilo
bez ikakvog smisla.
nisam imao ideje.
nisam imao plan.
spavao sam.
samo sam spavao
i čekao sam.
nisam bio usamljen.
nisam osećao samosažaljenje.
samo sam bio zarobljen u
životu u kome
nisam mogao da nađem
smisao.
tada sam bio
mladi čovek
star hiljadu godina.
a sada sam stari čovek
koji čeka da se rodi
gde sam bio?
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
