Na rodnom Visu je završio tadašnju pučku školu. Zanimljivo je da malu maturu nije položio u prvom roku, a razlog je, kako je sam rekao, razotkrivanje romanse između njegove učiteljice i lokalnog sveštenika, na osnovu čega je kasnije nastalo čuveno djelo "Glorija". Kako u to vrijeme nije postojao veliki izbor srednjih škola na hrvatskim ostrvima, Marinković odlazi u Split i upisuje privatnu srednju gimnaziju, ali nakon par godina odlazi u Zagreb gdje je maturirao 1932. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1935. godine je završio studij romanistike. Do 1941. ra dio je u Zagrebu kao gimnazijski nastavnik. Mobilizovan je u vojsku Kraljevine Jugoslavije, ali je pušten iz zdravstvenih razloga, pa je nakon uspostavljanja NDH-a boravio u Splitu i na Visu, gdje su ga italijanske okupacione vlasti uhapsile u proljeće 1943. Sve do kapitulacije Italije bio je zatvoren u logoru u italijanskoj Kalabriji. Nakon kapitulacije Italije u avgustu 1943. prebacio se u Bari, a potom u logor u El Šatu gdje je u Centralnom odboru zbjega iz Jugoslavije bio član Prosvetno-propagandnog djela i načelnik Kulturno-informativnog odbora.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata kratko je bio referent u Ministarstvu prosvete i potom načelnik Književnog djela u Nakladnom zavodu Hrvatske. Od 1946. do 1950. obavljao je dužnost direktora drame Hrvatkog narodnog kazališta. Zajedno sa Brankom Gavellom i Dragom Ivaniševićem osnovao je Akademiju za kazališnu umjetnost, na kojoj je od 1950. docent, od 1961. izvanredni i od 1968. do penzije 1983. redovni profesor dramaturgije.
Marinković je skrivao detalje iz svog privatnog života. U Branku Rakić, svoju tajnu muzu, zaljubio se istog trenutka kad su se upoznali. Javnost dugo nije znala za njihovu ljubav i tajni brak, koji je trajao osam godina. Poznato je da je Marinković, pored književnosti volio i šah. U trenutku kada je Branka željela djecu, Ranko je želio igrati šah. Nakon toga se par rastao. Nedugo nakon razvoda, Marinković je započeo vezu sa Zdenkom Heršak, filmskom glumicom. O njihovoj vezi je otvoreno govorila Zdenka, koja je rekla da je Ranko jednom prilikom zaprosio a da ga je ona odbila. Kasnije je priznala da je požalila zbog svoje odluke. Sa suprugom Olgom u poznim godinama je dobio dvoje djece - ćerku Anu i sina Vinka.
Marinković se tek 1988. godine vratio u rodni Vis i od tada je bio česti gost. Prije svoje smrti je zatražio da ga sahrane u Komiži. Umro je 28.01.2001, a sahranjen je u blizini kapelice, na vrhu brežuljka ispod čempresa u korišćenoj grobnici, koju su tadašnje gradske vlasti ispraznile jer porodica nije plaćala očekivane doprinose.
Ruke
"Ruke" su klasični primjer moderne proze. Čita se na razne načine, a otkriva samo jedno, suštinski isto lice bespokojnog identiteta svoga stila i duha. Klasičnost ovog djela je u svijesti sugestivno proniknute zagonetke lude strane "zdravog ljudskog razuma", ključu te lakrdije koja se svakodnevno zbiva između opstanka i logike, između strasti stvarnog življenja i samotnih poruka meditacije.
Odlomak:
I ruke su govorile? Ne, to lažeš! Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u poslednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinjstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračaka, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolivene tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
