Duboka noć, željeznička stanica Temuko, jug Čilea, godina hiljadu devetsto dvadeset i neka. Putnik po imenu Neftali Rikardo Rejes sjedio je u kupeu i u rukama držao knjigu češkog pisca Jana Nerude. Putovao je na studije francuskog jezika i pedagogije u Santjago. Kroz prozor je gledao kako mu izmiču slike čileanskih pejzaža i skromnog djetinjstva u porodici željezničara. Razmišljao je o ljubavi i nadi, narodu i revoluciji. Bio je putnik svijeta. Putovao je metalnim šinama Južne Amerike, španskim makadamom, indijskom prašinom, pariskom kaldrmom. Sa sobom je nosio prtljag ljubavi i revolucije, puno srce i nemirne misli.
„Ja nosim dramatično i romantično osjećanje svijeta. Ne odgovara mi ono što duboko ne dira moju osjetljjivost.“
Taj skromni student sa nakrivljenom kapom nije ni slutio da će postati jedan od najznačajnijih pjesnika dvadesetog vijeka. Pisao je pod pseudonimom Pablo Neruda. Nazivali su ga neoromantikom i simbolistom, što najbolje potvrđuje njegova prva zbirka poezije pod nazivom „Dvadeset ljubavnih pjesama“ iz 1924. godine koju izdaje za vrijeme studija u Santjagu.
Nerudina ljubavna poezija predstavlja njegovu najintimniju ispovijest, razgovor sa samim sobom, njegov bijeg u samoću i tišinu.
Zahvaljujući velikom uspjehu nakon izdavanja zbirke „Dvadeset ljubavnih pjesama“ i ugledu koji je uživao među krugovima intelektualne elite, 1927. godine biva imenovan konzulom u Indiji. Nakon Indije, premješten je u Argentinu, a 1934. godine u Španiju. U tim godinama upoznaje velikane španskog kulturnog života Federika Garsija Lorku i Salvadora Dalija sa kojima se sprijateljio, učestvovao u izdavanju književnog časopisa „Zeleni konj“ i priključio antifašističkom pokretu.
Neruda se u Španiji, iako stranac i diplomata, uključuje u proces djelovanja mlade španske političke i revolucionarne misli neposredno pred građanski rat koji je izbio 1936. godine, stajući na stranu republikanaca, kada njegova poezija dobija socijalno-političko ruho. Iste godine u avgustu, fašistički vojnici su strijeljali Federika Garsija Lorku u Granadi, a po naredbi Frankove Vlade sva Lorkina djela su morala biti uništena.
Za Nerudu, Lorka je bio simbol stradanja jednog krvavavog i mutnog vremena, simbol reinkarnacije revolucionarnih ideja i borbe za slobodu. Nerudini jasni i javni politički stavovi uslovili su ponovnu intervenciju Vlade u Santijagu i njegov premještaj iz Španije u Pariz, a zatim u Čile i Meksiko, gdje je počeo da piše svoje najvažnije djelo „Sveopšti spjev“. Ovo djelo je Neruda pisao gotovo šest godina.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Neruda je boravio u Čileu, gdje se pridružio Komunističkoj partiji, a zbog svojih političkih ubjeđenja bio je prinuđen da bježi i iz Čilea. Nakon rata, bio je u diplomatskoj misiji u Americi, Evropi i Aziji. Posljednje godine svog života je proveo kao ambasador Čilea u Parizu, odakle se povukao u Isla Negru, u svoj dom u Čileu, gdje je 1973. godine, prema zvaničnim podacima, preminuo od raka prostate. Neruda umire dvije nedjelje prije vojnog udara generala Augusta Pinočea, u kojem je sa vlasti svrgnut njegov bliski prijatelj Salvador Aljende. Poznato je da je Neruda bio kandidat za čileanskog predsjednika, ali se kandidature odrekao upravo u korist Aljendea. Čileansko pravosuđe je 2011. godine otvorilo istragu o smrti Pabla Nerude zbog sumnje da je bio otrovan, ističući da ispitivanje uzroka smrti i okolnosti pod kojima je pjesnik preminuo, predstavlja moralnu obavezu ove zemlje.
Pablo Neruda je, do svoje smrti, objavio oko 25 zbirki poezije. Zlatno runo njegovog stvaralaštva predstavlja i zbirka „Sto soneta o ljubavi“, a njegov najveći uspjeh je Nobelova nagrada za književnost koju je dobio 1971. godine.
Knjiga “Sto soneta o ljubavi” otkriva duhovno i fizičko jedinstvo muškarca i žene. Razgovor o ljubavi neodvojiv je od razgovora o rastanku. Trenutak nježnosti obilježen je strahom i sjenom. Ljubav je jedino utočište i bez nje ništa nema značenja. Dvoje imenuju jedno, jedinstvo u kome se više ne može razlikovati ono što pripada samo jednome. To jedinstvo je jedinstvo oka i suze, usne i poljupca, krvi i vene i ono dopušta pjesniku da izgovori: “Možda ne biti znači biti bez tebe”.
Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.
Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.
U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.
O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!
O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke, koja se nalazi u zgradi Dvorca Kralja Nikole, postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
