Takozvanoj plemenitoj vještini nije bilo teško da se uvuče pod kožu Nikšićanima, kojima je pesničenje bilo neizbježan repertoar odrastanja, pa je tako ljubav između boksa i momaka željnih fajta pala već na prvi pogled.
Prihvaćen je objeručke i sa dobrodošlicom, toliko da su Nikšić i boks jedan drugom praktično poletjeli u zagrljaj, a kao rezultat tog zanosa nastaje Bokserski klub Nikšić, koji je bio temelj i okosnica ovoga sporta pod Trebjesom decenijama, i koji je ispisao zlatne stranice nikšićkog boksa iznjedrivši mnoge majstore u ringu.
Entuzijasti, poneseni čarima koje nosi ova borilačke vještina nijesu birali načina da joj se posvete, a kao dokaz za to najbolje govori činjenica da su od samog početka treninzi obavljani na livadama, najčešće iza Sabornog hrama, a kada vremenski uslovi to nijesu dozvoljavali, onda nije smetalo ni da se sparinzi odrađuju po ulazima i hodnicima starih, napuštenih zgrada. Eto kolika je to bila ljubav, koja je rasla i koja je dokazivana gotovo svakog dana.
Milan – Minjo Kankaraš, kao osnivač i prvi trener kluba i Žarko Mijatović, kao najuspješniji bokser iz te prve generacije i kasnije trener i sportski radnik koji je čitavih 50 godina posvetio ringu i sportu u njemu, udarili su temelje boksa u Nikšiću i stvorili osnov za veoma plodne godine koje su uslijedile.
Po svim mogućim pravilima, iz tolike očigledne emocije i strasti koja je postojala, rezultati su bili neizbježni, a zenit je dostignut sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, koje će biti upamćene kao period koji je iznjedrio najbolje što je mogao da iznjedri boks.
Republička, potom druga savezna, a onda i prva liga svjedočile su o talentu i posvećenosti nikšićkih boksera koje su tih godina predvodili Veselin Žižić, Radonja Lolo Šturanović, Milan Nikčević, Milan Drinčić, Smajo Hajruši i mnogi drugi, koji su učinili da čuveni Mali stadion u Nikšiću bude i svjedok velikih bokserskih mečeva pred krcatim tribinama, gdje je domaća publika imala priliku da uživa u borbama svojih sugrađana protiv gotovo svih velikana boksa na jugoslovenskim prostorima.
Mate Parlov, Marijan Beneš, Svetomir Belić, Mirko Puzović, Ace Rusevski, Bratislav Ristić, Azis Salihu i veliki broj drugih majstora ringa žestoke borbe su vodili sa “zlatnim pjesnicama” Nikšića.
Stare majstore ove vještine zamijenila je generacija koju su predvodili Ratko Drašković, koji je bio omladinski prvak Evrope, zatim Milorad Gajović, a tu je bio i Zoran Vujičić koji se oprobao u profesionalnim vodama. Svojim borbama samo su potvrđivali da je ovo podneblje bogom dano za boks, a da Nikšićani imaju veliko srce i čelične pesnice.
Međutim,neko novo vrijeme, donijelo je neke nove vrijednosti, koje kao da su omekšale Nikšićane, koji su polako počeli da zaboravljaju na vitešku borbu u ringu, a momaka sa bokserskim rukavicama je počelo da bude sve manje,
Definitivno je nestala velika ljubav između boksa i Nikšića, iako dobrih boksera i dalje imamo, koji se bore i ne odustaju. Negdje se izgubila u tranzicionom procesu zajedno sa mnogim pravim vrijednostima, kada je počela borba za golo preživljavanje.
Boks sigurno nije iznevjerio, a nijesu ni bokseri. Iznevjerili smo mi, koji smo se okrenuli drugim stvarima, koje mnogo manje imaju veze sa ljubavlju, još manje sa fer borbom, a najmanje sa plemenitošću. Boks je ostao što je i bio i pored svoje grubosti, a mi, mi smo postali drugačiji, omekšali smo, oguglali, izgubili osjećaj za fer tuču, zaboravili na viteštvo, i dok se svemu tome ne vratimo, neće nam se ni boks vratiti.
