Toliko ga je osvojila da je poželio ne samo da se svaki put iznova vrati nekom vrhu, već i da drugima dočara ljepotu te divlje, neukrotive prirode. Na predlog kuma Željka odlučio je da se lati omiljenog oružja, foto-aparata, i pokušava da “uhvati neukrotivo”. I uspio je u tome. Njegove fotografije svjedoče o momentima koji su posebni kako njemu tako i ljudima koje fotografiše. I tako je od Ivana elektroničara postao Ivan fotograf, na zadovoljstvo mnogih.
“Prve fotografije su bile makro fotografije, gdje sam ulazio u detalje jednog lista, neke životinje iliti cvijeta, kasnije pejzaži, a posle i profili planinara. Odujek sam smatrao da život čine male stvari. Naravno da svi treba da teže stvaranju velikih djela, ali sve što nam ostaje kad se vratimo unazad su baš te ‘male’ stvari, trenuci koji se ne mogu zaboraviti, pokloni koji i nemaju materijalnu vrijednost a koji nama vrijede mnogo i iskrene riječi koje nam je neko uputio, ko nam je pomogao, a da pritom nije tražio ništa zauzvrat”, kaže Ivan koji jednu “sitnicu” posebno pamti - prvi foto-aparat i prve fotografije.
Iako je, priznaje, u početku želio da fotografijom prenese sve one boje prirode, posebno raskošne jeseni, ne bi mogao da se odluči koje su mu fotografije draže - one u koloru ili u crno-bijeloj tehnici, jer pojedine priče, kako je kazao, mogu da se ispričaju samo ukoliko su crno-bijele.
Ivan je jedan od onih fotografa koji se ne libi da kaže ko su ljudi koji su mu pomogli da uroni u svijet fotografije, od kojih je učio i naučio. Onaj koga uvijek voli da pomene je njegov sugrađanin Nebojša Radović, umjetnik sa foto-aparatom.
“On je, prije svega, moj prijatelj, ali i vrhunski fotograf, čovjek koji je mnogobrojnim izložbama i fotografijama pokazao i dokazao kvalitet”.
Ivan danas ne fotografiše samo prirodu. Tu su i fotografije svih onih bitnih i manje bitnih događaja, svih onih trenutaka koje ljudi žele da i na taj način sačuvaju od zaborava.
“Sadržaj fotografije reflektuje ono što leži u fotografu, jer ono što vidimo ukazuje na ono što mi zapravo jesmo”, govorio je poznati austrijsko-američki foto-reporter Ernst Has. Ako je to zaista tako, onda je Ivan uspio da sačuva ono dijete u sebi jer priznaje da mu rad sa djecom posebno prija, pošto ga ta malena bića uvijek inspirišu, ali i motivišu da bude bolji.
“To su neiskvarena bića koja nemaju problem da ti se nasmiju kada im je lijepo ili da ti okrenu leđa kada ne žele da se fotografiš. Tu nema foliranja - njihov osmijeh je iskren, njihovi pokreti su opušteni. Fotografišući djecu malo dublje sam saznao šta je naš poznati pjesnik Dragan Radulović mislio kada je rekao: ‘Daj odrasli svijete budi jednom dijete’. Jednostavno, imamo šta da naučimo od tih malih velikih ljudi, samo ako dovoljno želimo”.
Ne umije objasniti kada i kako nastaju najbolje fotografije jer, kako sa osmijehom ističe, ti pravi trenuci se dese ili ne. Njih čovjek jednostavno ne može da objasni.
“Nekada i u nekom običnom izlasku sunca ili osmijehu, sjaju u očima, igri djeteta, pokretu mačke, napravi se umjetnost. Znate kada kažu ‘desi se’. Eto, tako bih ja objasnio te momente - desili su se. Fotografija je trenutak, nešto što samim klikom postaje priča vezana samo za taj momenat”.
Namjerava da organizuje izložbu koju je već osmislio, samo čeka pravi trenutak da se ona desi, i da opravda njegov slogan “Make ART shoot feelings”.
Ivan je dobar primjer da je čuveni Ansel Adams, koji je crno-bijelim fotografijama dočarao američki Zapad, bio u pravu kada je govorio da ne postoje dobra pravila kojih se drže dobri fotografi, već da postoje samo dobri fotografi. Kada je ovaj Nikšićanin u pitanju trebalo bi još samo dodati - i dobri ljudi.
Posebno draga saradnja sa Sergejom Ćetkovićem i Balaševićem
Posao kojim se bavim omogućio mu je da upozna mnogo znanih i neznanih ljudi i da sa velikim brojem njih ostane i prijatelj. Jedan od takvih je i Sergej Ćetković.
“On mi je vremenom postao pravi prijatelj. Uvijek ću rado pomenuti njegovo ime i to ne zato što je Sergej poznata ličnost, ne ni zbog svoje reklame, već zato jer je on prvo veliki čovjek, pa onda vrhunski umjetnik. Od ostalih bih pomenuo i saradnju sa još jednim velikim umjetnikom - Đorđem Balaševićem”.
Crteži koji nemaju cijenu
Jedan od Ivanovih prvih hobija je crtanje. I danas rado uzme olovku, a crteže poklanja prijateljima.
“Još kao dijete sam volio da crtam. Uvijek sam bio dio likovnih sekcija i tražio trenutak kad bih u pauzi između časova ponešto nacrtao. Vremenom sam bio zaboravio na taj moj hobi iliti talenat. Nakon dužeg vremena shvatio sam da to ne može nestati, da je uvijek tu i da ga treba samo probuditi. U jednom naletu inspiracije crtao sam par dana i ponovo ‘pokrenuo’ taj svoj talenat. Sve svoje crteže sam poklonio i za razliku od fotografija oni nemaju cijenu”.
Ljepota rodnog grada i na magnetima
Ivan priznaje da je veliki lokal patriota. Vođen idejom da ljepote Nikšića predstavi drugima počeo je i sa izradom magneta na kojima se nalaze motivi grada pod Trebjesom.
“Većinu motiva na tim magnetima sam ja fotografisao i te fotografije sam pretvorio u suvenire našeg grada. Počeo sam sa motivima Nikšića, a zatim i sa drugim motivima”, kaže Ivan koji je učestvovao na raznim sajmovima.
Izvor: vijesti.me
