Kako se sama izgradnja grada prvih godina nakon oslobođenja odvijala prilično neplanski, a da se takvo stanje ne bi nastavilo, kralj Nikola je 1893. godine angažovao Josipa Sladea da uradi prvi urbanistički plan Nikšića.
Dvije godine kasnije gotovo sve građevine, trgovačke radnje, zanatske radnje i kafane na Trgu su bile završene, a tim povodom organizovana je i posebna svečanost. Godine su prolazile, ali ono što je sigurno je da su nikšićke noći u to vrijeme bile duge i mračne. To je tako bilo sve do 1899. godine kada je u Nikšiću postavljeno prvo javno osvjetljenje koje se sastojalo od nekoliko ferala (fenjera).
List „Onogošt” (broj 28) o ovom događaju obavještava čitaoce da su postavljeni ferali na više mjesta u novoj i staroj varoši i da se noću kada je najveća tmina moglo spokojnije prolaziti ulicama Nikšića. Interesantno je to da je novinar ovog lista u istom tekstu dao sebi slobodu da preporuči da se feral postavljen ispred kuće uticajnog komandira Živka Nikčevića, premjesti na drugu stranu državnog puta i tako se sa ovog „digne ona pusta pomračina“. Godinu dana kasnije broj postavljenih ferala se povećao pa ih je tako u Nikšiću 1900. godine bilo tridesetak.
Kako se inače bavim sakupljanjem starih razglednica Nikšića, detaljno ih proučavajući, došao sam do niza zaključaka o tome kako je sve to nekada izgledalo. Sa razglednica koje prikazuju Narodno pozorište kao i gradski Trg (Karađorđev trg) sa desne strane može se lijepo vidjeti da su se sami ferali nalazili okačeni na vrhu drvenih stubova koji su bili duboko ukopani u zemlju, a do njih se dolazilo uz pomoć tzv. mornarskih ljestvi. Ferali su se palili u sumrak i goreli sve dok je bilo petroleja u njima. O tome ko je bio zadužen za njihovo paljenje ne postoje podaci, ali u svakom slučaju javno osvjetljenje u ovom obliku zadržalo se sve do kraja tridesetih godina XX vijeka.
Uvođenje javne električne rasvjete u Crnoj Gori vezuje se za 1910. godinu kada je Crna Gora proglašena kraljevinom i to je predstavljalo na neki način dokaz da Crna Gora prihvata tekovine razvijenog svijeta. Upravo sa uvođenjem električnog osvjetljenja na Cetinju počeo je i razvoj elektroprivrede u Crnoj Gori.
Međutim, Nikšić je za razliku od Cetinja svoju prvu električnu centralu dobio 1927. godine i to na zemljištu koje je gradska džamija poklonila Opštini Nikšić. Ugovor o postavljanju ulične rasvjete u Nikšiću potpisan je 1927. godine a koncesija je ustupljena inženjerima Ećimoviću iz Sarajeva i Šaranoviću iz Podgorice. Krajem 1927. godine završeni su radovi na izgradnji električne centrale u Nikšiću, koja je davala osvjetljenje za gradske ulice i veliki broj privatnih kuća. Električna centrala je zvanično puštena u rad 11. decembra 1927. godine. Proizvodila je trofaznu struju, a njena snaga je iznosila 90 kWh. Centrala je u početku imala jednu pogonsku mašinu snage 30 KS, koja je radila na dizel gorivo, a 1930. godine priključena je još jedna mašina od 100 KS.
U Nikšiću koji je 1931. godine imao oko 4500 stanovnika, električna centrala je snabdijevala privatne kuće u kojima je bilo 1400 sijaličnih mjesta i 90 sijalica za ulično osvjetljenje, dok je ukupna dužina električne mreže iznosila devet kilometara. Tokom 1931. godine, električna centrala u Nikšiću proizvela je 35.000 kWh, od čega za uličnu rasvjetu 20.000 kWh, a za rasvjetu privatnih kuća 15.000 kWh. Cijena jednog kilovata u to vrijeme iznosila je 12 dinara. Januara 1931. godine u Nikšiću je za potrebe parne pivare „Trebjesa” puštena u rad i električna centrala na parni pogon snage 9,8 kWh.
Trg u Nikšiću krajem tridesetih godina XX vijeka
Kako u kolekciji posjedujem veliki broj razglednica prije Drugog svjetskog rata njihovim detaljnim proučavanjem došao sam do čitavog niza zaključaka vezanih za javnu rasvjetu u Nikšiću do početka Drugog svjetskog rata. Međutim u ovom tekstu osvrnuo se samo na one najbitnije koje predstavljaju suštinu, a to je da su se sijalična mjesta nalazila na istim drvenim stubovima koji su služili za prenos električne energije, zatim da su se sijalična mjesta nalazila na visini od nekih šest metara, a svojim kompletnim izgledom nijesu mnogo zaostajala za sijaličnim mjestima koje i dan danas možemo vidjeti u Nikšiću.
Autor: Boško Roganović
