Od objavljivanje zbirke poezije "Pjesmom te ćutim" do prvog romana prošlo je četiri godine. Koliko je vremena za te četiri godine bilo posvećeno stvaranju romana?
Tajming za stvaranje romana, pjesme, filma ili predstave je sasvim nebitan, kad postoji dobra ideja i tu se nikad ne zna dužina trajanja. Mislila sam pisaću ga minimum deset godina, ali sam ga u stvari napisala za mjesec. Onda su uslijedile: prva ruka, druga, treća, brušenje i popravke. Slala sam ga prijateljima na čitanje, jer mi je bilo vrlo važno mišljenje. Samo godinu dana je stajao u ladici, zbog moje samokritičnosti i pronalaska sredstava za štampu. Između ostalog, istovremeno sam radila na filmu i romanu, pa je možda i to malo usporavalo finiširanje i jednog i drugog.
Kako ste podnijeli “intervenciju” nad Vašim rukopisima? Koliko je roman doživio izmjena u odnosu na prvi rukopis?
Kritika je uvijek dobrodošla od nje se raste. Svaki savjet prija, a svaka falinka uči da napredujemo prilikom novog ostvarenja. Za sada je samo pozitivna kritika, ali viđećemo za dalje.
Kao autor knjige, kako biste je opisali, šta ona predstavlja?
Svako će ga doživjeti drugačije. Za mene predstavlja preispitivanje samog sebe, demistifikaciju zla u čovjeku koje zna često da bude samo svojevrstna maska ili pak nametnuta osobina koja nije naša, samo tako baca odsjaj, kao i ulogu žene u svim njenim fazama života. Najzad, između ostalog, roman je više o ljubavi, nego što bi se mogao okarakterisati kao ljubavni.
Roman nosi neobičan naziv, pa zašto baš "Talik"?
Koliko se samo dugo tražio taj famozni naslov. Pa, prva pomisao, ako pomislimo na ulogu žene u društvu, bila bi upravo talik. Od malih nogu slušala sam priče o tome ukoliko se djevojka rodi s talikom, ništa drugo nije važno, pratiće je sreća cijelog života, zar ne?! To negdje i jeste tako, ako malo bolje razmislite.
Možemo li reći da je Sava rođena sa talikom?
Pa, ne znam, kako će to drugima zvučati, ali mislim da jesam. Uz par ciglala koje fale na mom životnom hramu sreće, mislim da živim život koji volim. Mislim da ipak Bog piše moje rukopise, ja samo pomjeram ruku, zar i to nije talik?
Negdje ste spomenuli da Vas je ruska književnost vaspitala, koliko se može osjetiti njen uticaj u romanu ?
Pa, može dosta. Ostalo je puno tih “roditeljskih korijena” koji su evoluirali kroz roman. Glavna junakinja romana, Nina Jakšić, odlazi iz Ulice Narodnih heroja u Moskvu, ne bi li napravila nešto od svog života, pretpostavljate dalji tok radnje..
Posle objavljene zbirke i romana, šta Vam je draže, izražavanje u stihu ili prozi?
S obzirom na to da je moja poezija pripovjedačka, ja tu i ne osjećam neku veliku razliku. Roman je za mene samo malo duža pjesma, kao da sam se raspisala više nego što je trebalo.
Pisali ste scenario za film "Bezdan" koji govori o problemima sa kojima se suočavaju narkomani. Koliko Vam je bilo teško da se upuštite u pisanje takve teme? Kako ste se pripremali?
Iskreno, nijesam se nikada pripremala ni za šta, ni za jedno od navedenog, pa ni za scenario. To sve nekako ide prirodno, spontano. Reditelj, Čedomir Marković, imao je tu neku ideju o filmu i viziju u glavi kako bi to sve trebalo da izgleda, pa mi je pomagao prilikom sklapanja kockica vezanih za samu priču. On je postavljao sami taj kostur radnje, a ja sam mu dodavala meso, na kraju se sve sjajno poklopilo, mada tek sada ide glavni dio – snimanje.
Radite li sada na nekom novom romanu ili željno čekate impresije?
U septembru smo planirali promociju, pa radimo već na pripremama. Inače, ja svakodnevno pišem poeziju i kačim na svom fejsbuk profilu, ne mogu sebi pomoći, to je postala divna navika.
Marija Goranović
