“Presrećna sam, mislim da je ovo moralo da se desi, jer je Živko ostavio velika djela, i sve do sada nije dobio mjesto u našoj kinematografiji koje je zaslužio. Zahvalna sam Kinoteci koja je Živku vratila taj dug i njegove filmove proglasila kulturnom baštinom”, kaže, za “Novosti”, glumica Vesna Pećanac, supruga jednog od najznačajnijih jugoslovenskih i crnogorskih filmskih autora.
Ističući da je i Živku “tamo gore” sigurno beskrajno drago novo vrednovanje njegovih filmova, Vesna Pećanac se na trenutak prisjeća i nepodnošljive težine njegovog odlaska i posljednjih godina njihovog života.
“Živko nije snimao od svoje 49. godine, uprkos uspjehu i nagradama koje su njegovi igrani i dokumentarni filmovi imali u svijetu. Francuska akademija nauka godinama ga je stavljala na prvo mjesto liste deset najboljih dokumentarista svijeta, a ovdje niko nije htio da mu da novac za snimanje novog filma. Ali nije se žalio, bio je tih, dostojanstven, stidljiv, nenametljiv, nikoga nije htio da opterećuje, i samo sam ja znala kako je to teško preživljavao. Bili smo vrlo siromašni, jedva smo se prehranjivali, jer Živko nije bio praktičan čovjek. Bio je sanjar, on je i u životu hodao snovima kao i u svojoj umjetnosti. Ali nismo roptali u toj našoj sirotinji, ni od koga ništa nismo tražili, još uvijek smo imali u sebi neko zrno radosti, pogotovo Živko”.
Kada je preminuo, prisjeća se Vesna, htjeli su da ga sahrane u Aleji zaslužnih građana, a on je želio da “spava” među svojim najmilijima, u Crnoj Gori, pored svojih Ogradica. U dogovoru sa sinovima odlučila je da sahrana bude javna i da onima koji su se ogriješili o Živka da priliku da dođu, da mu zapale svijeću i da se “pomire” sa njim, jer je Živko za života uvijek sve praštao. Supruga reditelja upamćenog po izuzetnom daru, gospodstvu, šarmu, koja je svojim ulogama i sama ostavila veliki trag (u svim Živkovim antologijskim filmovima, u ostvarenjima reditelja poput Puriše Đorđevića, Jovana Jovanovića, Dragana Kresoje…, u kultnim serijalima TV Beograd, svojoj matičnoj kući Ateljeu 212), poslije njegove smrti povukla se iz profesije.
“Nisam mogla da igram, mnogo sam bila bijesna i mnogo sam patila, a novine su objavljivale izmišljotine, izjave i intervjue koje nikada nisam dala. Išla sam skoro kod svih ministara kulture poslije Živkove smrti nadajući se da će mi pomoći, a niko od njih nije htio ni da me primi. Nije me primio čak ni ministar koji je prije toga bio upravnik Ateljea 212, kuće u kojoj sam penzionisana. Ali preboljela sam sve to, vratila sam se profesiji i svima sam sve oprostila. Kada sam se jednom prilikom srela s tim ministrom, zahvalila sam mu što me nije primio, jer mi je tako, zapravo, mnogo pomogao. Izdigla sam se iz svog jada u jednoj divnoj predstavi, monodrami koju sam napisala i režirala, i uzviknula, kao što govori i njen naslov, “O, kakav divan dan!”.
Predstava je lična ispovijest glumice o njenom djetinjstvu, odrastanju, porodici, djeci, jer, kao što je Živko govorio, “ljudi nose svoj brašnjenik na štapu, i ne mogu pobjeći od djetinjstva”, a pokazala se kao fenomen, Vesna je do sada igrala 1.875 puta. Od Ateljea 212, pozorišnih scena u regionu, Americi, Australiji, do naših škola, fakulteta, biblioteka…, očaravala je publiku svojom duhovitom pričom i izuzetnim glumačkim darom.
“Iza oblaka je, Bogu hvala, stiglo sunce, a i Živko je opet tu sa svojim digitalizovanim filmovima. S njim sam živjela bajku, mnogo je boljelo kada je prestala, i mnogo mi je snage bilo potrebno da se vratim životu. Poslije monodrame “O, kakav divan dan”, koja je na zahtjev kongresa psihologa i ljekara ušla u vaspitni program cijelog našeg školstva, spremna sam za novu predstavu. Taj trenutak sam jako dugo čekala, jer će to biti moja i Živkova ljubavna priča. Tjerali su me da napišem knjigu o njemu, ali to ne mogu. Mnogo ružnog su mu uradili neki ljudi, a mene to ne zanima, neću uopšte da se podsjećam teških stvari. U predstavu o nama ući će samo ono što je bilo lijepo, jer čovjek sam bira s koje će strane posmatrati život. Ova priča će biti pogled s one druge, ljepše strane, kako je i Živko do kraja hranio svoje snove”, ističe Vesna Pećanac.
Sin Živka Nikolića, Petar, koji je i sam završio akademiju za pozorišnu i radio režiju, sjeća se svog oca kao čudesnog umjetnika, čovjeka drugačije “frekvencije” od svih ljudi koje danas možemo da sretnemo.
“Živko je imao jedan mir, blagost, svaka njegova riječ je bila umilna, iskrena, i nijedna nije bila ni višak ni manjak. Mislim da je znao da je napravio filmove koji će trajati vječno, bez obzira na sve muke i probleme koje je imao u ovoj našoj sredini. S dobronamjernim humorom govorio je o našim zabludama vezanim za poimanje života, patrijarhalnu tradiciju, za naše odnose s drugim ljudima, s crkvom, sopstvenim tijelom. Bergman je, recimo, za njegov film “Jovana Lukina” izjavio da je to najbolji portret žene urađen na filmu”, ističe Petar.
Izvor: Novosti, CdM
