Rimske legije, na Budetinoj gradini u Riječanima, sagradiše kastrum (utvrđenje) sa kojeg je pucao pogled na brda, ravnice i rijeku, koja je tuda hučala, po kojoj ovo seoce dobi ime. Odatle su pomno čuvali bogati kastel (naselje) Salthua, koji se prostirao oko gradine. Bijaše to I vijek, za njim prođe i drugi, pa treći ... nesta rijeka, nestaše i Rimljani, a zemlja proguta tragove njihovog postojanja.
Zemlja je dugo ćutala i čuvala tajnu, sve do 1905. godine.
U jednom banjskom selu izvjesni Božo Elezović ode na počinak i te noći usni čudan sanak u kojem mu se javi slika ploče duge 2 metra, na kojoj bješe uklesan lik čovjeka na konju sa kopljem u ruci. Neki volšebni glas reče mu da se ispod nje krije veliko blago. Ne bijaše Božo lijen, te s prvim pijetlovima uprti motiku i uputi se ka Riječanima. San se obistinio jer on ubrzo pronađe čudnovatu ploču, iskopa gomilu novčića kao i jednu zlatnu fibulu. Za to je čuo kapetan Aćim Daković koji šćaše da Božo blago vrati državi.
Bilo kako bilo, zahvaljujući Božovom sanku, otkriše se ne jedna, nego dvije rimske ploče. Obje su bile posvećene dokleatskim prvacima, Epikadovim sinovima Gaju i Agiru. Na prvoj su stručnjaci utvrdili da piše ,,Gaj Epikad, sin vojvode naroda Duklje" i ona završi u muzeju u Nikšiću.
Druga ploča, posvećena Agiru, knezu naseobine Salthua, nije dočekala da obogati riznicu nekog muzeja jer su seljani napravili od nje kameno korito za napajanje stoke. Iako je natpis prepisan i preveden odavno ga čitaju samo krave i ovce.
Nas u Riječane nije doveo čudan sanak o zakopanom zlatu, već san da saznamo što više o arheološkom blagu ovog muzeju na otvorenom.
Gospođa Beba, u pratnji čupavog psa Bobija, nam ispriča da su prije dvije godine arheolozi, pod vodjstvom Predraga Lutovca, vršili iskopavanja u selu. Kaže da je Ministarstvo kulture planiralo obnovu stare škole i njeno pretvaranje u muzej, međutim, već 2 godine ni od arheologa, ni iz ministarstva, ni traga ni glasa.
Otvori nam vrata renovinare zgrade šklole, koja već deceniju nije opismenila nijednog đaka, ali čuva jedan polomljeni korintski stub sa dekorativnim kapitelom, koji kao da su vješte ruke vajara stilizovale od kamenog lišća. Beba nas uputi na vrsnog seoskog arheologa Milovana Spasojevića, koji je godinama, zajedno sa pokojnim ocem Jovanom, kopao na imanju u udolini zvanoj Suntulia. Godinama su pronalazili razne novčiće, fibule, fragmente posuđa, oruđa i oružja, koje su redovno predavali muzejima u Nikšiću i Cetinju. Milovan, vođen latinskom poslovicom ,, Onome koji luta pokaži put’’, rado nas povede u turu kroz rimsku istoriju.
Naš ljubazni vodič nam prvo pokaza kameni miljokaz sa natpisom koji se još uvijek nadzire. Na cijelom potezu od Cavtata do Kusida to je jedini sačuvani miljokaz i neoborivi dokaz da je rimski put vijugao ovim prostorom.
Zatim nas povede na Budetinu gradinu, na kojoj je duga polegla trava krila tri ulaza u kastrum. Milovan je sam iskopao jedan, arheolozi drugi, a treći je izgleda ostao za neku sledeću generaciju arheologa, ako ih on ne preduhitri. Ispod skoro svakog kamena se mogu pronaći fragmenti uljanih lampi, posuđa, nakita…
Slatko smo se nasmijali kada nam je Milovan dokazao da su i riječanske divlje svinje vrsni arheolozi. Jedna je to jutro, u potrazi za korjenjem, na površinu izbacila fragment posude, koju nam Milovan pokloni u znak sjećanja na ovu nezaboravnu avanturu. Bacismo pogled i na vodičevu njivu, ispod koje se kriju temelji ilirske i rimske kuće, dok se ispod lijeski pružao otvor drevnog bunara, koji su sasvim slučajno našli, a iz njega izvadili nešto novčića i vrhova strijela.
Za sami kraj, Milovan je sačuvao najznačajnije otkriće, tri memorijalna spomenika, tzv. memorije, oko kojih je ležalo razbacano preko 130 blokova od korčulanskog kamena. Oni, numerisani, čekaju stručnjake da ih sastave i bar djelimično rekonstruišu. Sa tog lokaliteta su i one Božove ploče sa natpisima i korintski stub. U blizini su pronadjene čak i ljudske kosti, ali još nije utvrđeno da li ih je neko donio ili je zbilja neko tu bio sahranjen. Rasuti kostur spomenika opet je počeo da tone u zemlju, a kaćuni koji su malo pobrkali godišnja doba, pleli su posmrtni vijenac.
Dan je bio isuviše kratak da se obiđe sve što su Rijačani čuvali vjekovima. Dozvolio nam je samo da skoknemo do srednjovjekovnih stećaka i do rimskog groblja, a obilazak Drenetine gradine na kojoj su ostaci iz ilirskog doba ostao je za neki drugi put.
Riječani, kraj Vilusa, ostaše za nama u čekanju arheologe i braon table koje će upućivati posjetioce u ono što bi moglo biti za naše krajeve jedinstveni arhološki park pod vedrim nebom.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
