Ono što čini posebno interesantnim ova dva sedamdesetogodišnjaka je njihova nevjerovatna fizička snaga i kondicija koju su sticali godinama. Oni ne posjećuju penzionerska društva, niti hrane golubove u parku, već posmatraju orlove sa planinskih vrhova. Naučnici tvrde da dobra fizička snaga u mladosti znači bezbrižnu starost. Braća Mijušković dokazuju tu tvrdnju jer kao dječaci iz mnogobrojne seoske porodice u Gvozdenicama, naučili su rano da kopaju, sekaju, čuvaju živo, plaste, zatim su uz učenje radili u Željezari, da bi na kraju završili Fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Zagrebu.
Ova dva mladića sijedih glava kažu: ,,Kao članovi Radničko-sportskog društva ,,Čelik“ prošli smo dosta toga. Imali smo četiri susreta godišnje, dva zimska i dva ljetnja, gdje su organizovane razne sportske igre u kojima smo učestvovali. Bili smo i u vojsci zajedno gdje smo se takmičili kao višebojci, bili smo takmičari biatlona koji je mnogo težak, jer moraš na tadašnjim velikim teškim skijama da juriš i gađaš iz puške, a bavili smo se i streljaštvom. Mićko je bio reprezentativac Crne Gore u streljaštvu. Volimo da vozimo bicikl i sada kad je lijep dan dolazimo biciklom od grada do Gvozdenica gdje smo izgradili teniske terene pored naše kuće, tako da održavamo kondiciju i radom oko održavanja terena, igramo tenis, sadimo baštu, a najviše uživamo dok planinarimo.''
Ljubav prema prirodi je postajala uvijek u srcima blizanaca, a od 80-tih kreću planini u pohode. Skoro uvijek su išli zajedno, ispeli svaki mogući vrh u Crnoj Gori i kao što majka ne može da izdvoji najmilije dijete, tako ni oni ne umiju izdvojiiti omiljenu planinu.
,,Planinarenje je najbolji način za sticanje kondicije jer se ide gore-dolje, a svo vrijeme ste u prirodi i ona ima velike benefite za psihičko zdravlje. Mi smo članovi Planinarskog kluba ,,Montenegro tim“ koji sada slavi 20 godina postojanja. Predsjednik našeg kluba je Hafiz Muratović koji nas često u šali zove ,,braća trkači'' jer se prebrzo penjemo, često ostavimo omladinu od 20 godina iza nas, mada mi ne trčimo, samo se ne vučemo ko kakve babe“, kroz osmijeh pričaju braća.
Ipak postoji jedna staza koja im je srcu draga u njihovoj postojbini Kunku koju su sami krčili i markirali. Radili smo iz tri puta po šest sati kosijerima i šegama dok je nijesmo završili, pa dodaju:
,,Tura kroz Kunak je dobra jer se rijetko đe na planinarskoj turi mogu naći čak četiri izvora vode. To je kružna tura duga 17 km i vodi preko najvišeg vraha koji se zove Uroševa glavica do Manastira Ostrog i nazad do Kunka. Dogodine ćemo osvježiti markacije, iako su i sad dobre i vidljive tako da je svako može preći bez ikakvog vodiča. Pokojni Ilija Mijušković nam je pokazao jednu pjesmu napisanu u desetercu koja govori o ,,Devet krvavih ostroških dana“ kada su mošti Svetog Vasilija sakrili u jednu pećinu, koja kaže: ,,Zaklanjaju je stijenje i drveće, Turci tamo nikad doći neće“ i pećinu smo pronašli i nalazi se na toj stazi. U nju može stati 300 ljudi, na dva nivoa je, jedan naš drug planinar je išao, nosio detektor metala i nalazio metke. Svake zime zbog kondicije penjemo okolne planine Garač, Pusti lisac, Uzdomir, Tović, Kablenu glavicu i ovu našu stazu smo znali preći i po četiri puta godišnje i obavezno svratimo u Donji manastir da popijemo po pivo. Mnogi nam se čude kako je brzo završimo. Za svega šest sati pređemo tih 17 km, dok drugima treba 8-9 sati, ali mi je poznajemo dobro, pa se mnogo ne zadržavamo''.
Mikan i Mićko kažu da nikada nijesu imali neku neprijatnost, niti povredu, nijesu sretali međeda, ali jesu divokoze i da su jedina opasnost na stazama zmije koje nikada ne ubijaju.
Braća smatraju da: ,,Onaj ko istinski voli prirodu ne može biti loš čovjek. Nikada na planinarenjima nema svađe jer priroda zbližava ljude. Ko se druži sa prirodom i poštuje je, ona će mu to višestruko vratiti!''
Mijuškovići smatraju da današnja omladina provodi vrlo malo vremena u prirodi, da je na planinarenjima uglavnom srednja generacija, pa dodaju: ,,Dio naše generacije je još uvijek aktivan, mada nas nema previše. Mi smo u mladosti stekli kondiciju koju godinama održavamo. Volimo i pojesti i popiti, ali uvijek držimo idealnu težinu jer se ne prejedamo. Današnja omladina se slabo kreće, sjede po kancelarijama, nabijaju kila i puhću ko lokomitive kad krenu da planinare, a mi ih sa 70 lako pređemo i onda se desi da se neko jednom jedva ispenje, duša mu na nos iskače i više ne dolaze.“
Na pitanje da li piju kakve ljekove ili imaju li nekakvu terapiju kažu ,,ma jok!“. Dok njihovi vršnjaci sate provode čekajući redove po bolnicama, braća gaze staze i bogaze jer kako izreka kaže: ,,U planini nikada nisi izgubljen jer u planini pronalaziš sebe.''
