Kada je gradio kuću u Kočanima, đed Rako nije mogao ni da nasluti da će jednog dana, na tom parčetu zemlje, noćivati pod otvorenim nebom ljudi iz ,,bijelog svijeta''.
Goran, vedri momak iz kraja, koji ne posjeduje auto ni televizor, već biciklom dolazi do željene destinacije, spoznao je kao zreo čovjek čari planinarenja i baštovanstva. Opijen planinskom svježinom i mirisom zemlje, obuo je gojzerice, uzeo motiku i stvorio sebi kancelariju koja miriše na ruzmarin, lavandu i nanu iz koje povremeno ode do planinskih vrhova.
Nakon studentskog života u Novom Sadu, kada nije uspio da donese diplomu sa Poljoprivrednog fakulteta, shvatio je da i bez nje može da se bavi poljoprivredom. Vratio se na đedovinu, zasadio voće, njivu, sagradio plastenik i otvorio kamp.
Kažu da je loš dan na planinskoj stazi bolji od najboljeg dana u kancelariji, na šta Goran dodaje:
,,Ne bih mogao da budem zatvoren u nekoj kancelariji jer ako jedno jutro zacrtam da idem u planinu, idem pa makar sve izgorelo. Od aprila do decembra počinje moja sezona i moj intezivni rad, dok sam zimi slobodan da odem par puta sedmično na neki vrh. Volim svoj posao jer ja kad uđem u plastenik, ulazim u neki svoj svijet koji buja i raste. Neviđena je radost vidjeti da raste nešto što si sam posadio. Jeo sam prije dva dana moj paradajz iz plastenika i hladno američko grožđe, kao desert. Sadim razno povrće i voće koje plasiram mojim gostima. Stranci se pozitivno iznenade kad ih častim, a još više ukusom jer je kod njih, kažu, sve plastično. Kamperi i ljudi iz svijeta sa njihovom pozitivnom energijom su me preporodili. Nisam puno putovao, ali mi sada ljudi iz cijelog svijeta dolaze u dvorište. Obično dođu na dan, dva, a ima onih kojima se toliko svidi pa ostanu i po deset dana. Najčešći gosti su mi Njemci i Holanđani, ali dolazili su i iz Australije, Kanade, SAD, Argentine, Japana,Kine… Toliko priča čujem od mojih gostiju i oni me skoz oplemene. Niko od njih glas ne povisi, samo se smiju, srećni su, veseli, zdravi... zrače nekom lijepom energijom. Nedavno su mi bili momak i djevojka iz Kolumbije i pričaju mi kako su se slučajno biciklima sreli u Srbiji i odlučili da zajedno nastave put.''
Kada nije u bašti, Goran vesla rijekom Zetom ili jezerom ili se odveze biciklom do Vučja. Zimi pođe na turno skijanje, ali najviše ga planina vuče.
Gaziti po snijegu i zariti cipelu u blato, ostavlja neizbrisiv trag na čovjeka. Kada je spoznao planinu, njegova je snaga rasla zahvaljujući njoj.
,,Tek poslije 45-te sam počeo da osjećam sebe i svoje tijelo i da istinski živim. Batalio sam cigare nakon 25 godina i sjećam se, kada sam se ispeo na Uzdomir sa drugarima, mislio sam da ću umrijeti, a danas bih mogao skoro pa da ga istrčim. Kada sam se prvi put ispeo na jedan vrh u Kruševice, sav umoran, znojav, jedva živ i vidio najljepši zalazak, drugi dan sam pošao na drugu turu, pa na treću… Planina me preporodila fizički, mentalno i duhovno. Moj najbolji drug Alen i ja spremimo ruksake, štapove i krenemo bez posebnog plana, gdje nas put i staze odvedu. Volim surove planine Hajlu, Prokletije, ali Durmitor mi je najmiliji. Kad pomislim na njega ja se naježim. Ljeti obično planinarim sa ,,Javorkom'' i noć prije ture sve pripremim, ali čitavu noć ne mogu da zaspem od uzbuđenja. Čim svane, iskačem iz kreveta i prvi sam spreman za polazak. Priroda je bogatstvo, ali pravo bogatsvo su ljudi jer ni u prirodu ne odlazim sam. Kažu da je sreća stvarna samo onda kad se dijeli.''
Goran provodi zime uz pucketanje vatre iz stare gusane peći, okružen starim stvarima koje voli da sakuplja i planira da na glavici iznad kuće napravi kamp sa najljepšim pogledom, ali ima i još jednu želju:,,Moj san je da za 5-6 godina kupim imanje u bukovoj šumi, stavim sombrero na glavu, kupim konja i kaubojke na buvljak i možda koju kokošku i tovna goveda…da se skoz vratim prirodi, ali da li ću ga ostvariti, ne znam.''
Između uzvišenih planinskih vrhova i zabodene motike, Goran je odlučio da zadovolji sebe, a ne društvo, da stvori posao na kojem neće željno isčekivati vikend i godišnji odmor.
Ispod njegovih baštovanskih noktiju zavukla se zemlja, planinarske cipele su mu teške su od blata, ali ta zemlja i to blato su mu razvukli osmijeh širok kao horizont jer živi život plućima punim planinske arije.
