To je Vrbička pećina, ništa manje značajno arheološko nalazište od Crvene stijene iznad Bilećkog jezera, ali mnogima nepoznato. Skrivena u kršima Duge, kojom danas ,,gospodare’’ areheolozi iz Britanije, na čelu sa profesorom dr Dušanom Borićem.
Njih petnaestoro je stiglo na presječka brda sa Univerziteta iz Kardifa od kojih su 13 britanski studenati druge i treće godine arheologije, doktorantkinja Suzan Stratton, kao i ljudi iz Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore sa Cetinja i stručnjak za keramiku iz Beograda, Marija Svilar. Učestvuju i dva studenta arheologija sa Univerziteta u Beogradu, a obojica su iz Crne Gore, Vasilije Marojević i Đuro Pribilović.
Krećući se zaboravljenim stazama Duge u mjesecu aprilu, čule smo od seljana da su arheolozi iz inostranstva vršili istraživanje Vrbičke pećine, pa smo pokušale da saznamo više o njoj. Potraga na internetu o pećini je urodila plodom tek nakon što potražismo rezultate na engleskom, te stupismo u kontakt sa profesorom Univerziteta u Kardifu, dr Dušanom Borićem, koji nas obavijesti da ekipa dolazi na iskopavanje u avgustu i da smo dobrodošle da ih posjetimo.
Avgust je bio skoro pri kraju, dan vreo, ali se mi odlučno uputismo u brda Duge. Nakon malo gubljenja staze i muka sa lošom telefonskom mrežom, ipak uspjesmo da se nađemo sa Đurom, studentom kojeg je profesor Borić zamolio da nam bude vodič kroz pećinu i istoriju.
Rekao nam je da su prvi radovi u pećini počeli 2012. godine i do sada su pronađeni ostaci, koji svjedoče o naseljenosti ove oblasti jos iz paleolita, stari oko 23-24 000 godina, pa sve do bronzanog doba iz kojeg je utvrđeno da su pronađeni ostaci ljudskih kostiju, stari oko 3600 godina. Značajan pronalazak su fragmenti kostiju mrmota, koji su veoma interesantni za istraživački rad, kao i oprema za lov.
Pećina je duga 40 metara u koju se odvažismo da zavirimo. Bilo je tu pažljivog obilaženja i preskakanja mjesta bitnih za arheologe, kretanja čevoronoške, klizanja niz i uz blato, a sve uz ohrabrenje i pomoć našeg vodiča Đura. Na kraju pećine dočeka nas poveća prostorija i prijatnih 8 – 9 stepeni temperature. U mrklom mraku, ispresijecanom samo svjetlošću telefona i lampi na šlemovima, niz kičmu vam se spušta neka prijatna jeza jer znate da ste u “stomaku” brda i jedni od rijetkih koji su tu došli, ne samo radi avanture, već i poslije svega sto smo čule, sa nekim osjećajem čudne povezanosti sa ljudima koji su tu boravili prije više hiljada godina.
Rekoše nam da nakon iscrtavanja terena i kopanja sedimenata, studenti sami moraju ponijeti vreće niz okomitu stazicu do automobila na Presjeci, a sa toga mjesta prikupljeni materijal druga grupa studenata obrađuje u dvorištu iznajmljene kuće u Nikšiću, tako što vrši odvajanje uzoraka od ostataka sedimenata.
Kažu da pećina u koju se bojiš da uđeš, krije najveće blago koje tražiš. Pokazalo se da se istinska blaga zbilja kriju u pećinama, iako rijetko od srebra i zlata, ali jednako vrijedna, ako ne i vrijednija. Mi smo pronašli blago , Vrbičku pećinu, koja je arheolosko žariste bitno na svjetskom nivou!
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
