S fotoparatom u ruci, uvijek spreman da „ulovi“ momenat. Malo ko to može, a on je u tome gotovo nepogrešiv.
No, fotografska magija pred kojom niko ne ostane ravnodušan, samo je dio onog što ovaj svestrani mladić zna.
Po zanimanju je inženjer zaštite životne sredine, od čega se, istina, baš i nije 'ljeba najeo pošto još čeka posao, iako, kako kaže, po zakonu svaka fabrika mora da ima takav kadar. No, njegovi talenti, umjetnički geni, sposobnosti i interesovanja omogućili su mu da, dok čeka posao iz struke, za život zarađuje fotografišući, a usput, kao dobar metalostrugar i klesar odradi i „što god treba“.
No, da krenemo redom.
Fotografijom se počeo baviti, naravno, slučajno, na nagovor svog kuma Dejana Đukanovića, jedne maturske večeri. Pošao je na teren i počeo da fotografiše. Otada je fotoaparat njegova lična karta.
„U svijet fotografije sam ušao 2008. godine, kada mi je kum Dejan Đukanović dao stari fotoaparat, objasnio osnove fotografije i pustio me da se sam izborim sa objektivom na maturskoj večeri Ekonomske škole. Cijele noći sam radio i uveče kad smo razvili fotografije rezultat za mene, kao početnika, bio je prilično dobar“, prisjeća se Miloš.
Po prirodi znatiželjan, kaže da je kasnije čitao stranu literaturu kako bi što bolje savladao vještine fotografisanja. U međuvremenu je, studirajući, razvijao svoj talenat i nadograđivao ga.
„Volim da radim pejzaže, portrete, studijske fotgrafije su mi interesantne jer mnogo toga zavisi i od onoga ko stoji preko puta, od njegove trenutne ideje i inspiracije. Posebno volim makro fotografiju. U njoj uživam. To je izdvajanje jednog malog, makro dijela, iz cijele kompozicije. Ona me oduvijek privlačila, jer je jako teško raditi. Potrebna je jako dobra oprema i jako dobro vrijeme jer i mali pokret izaziva mutnu fotografiju“, objašnjava on.
Nemiran duh i potreba da zaokruži i ovlada inetersovanjima, kojih nije baš malo, Miloša su odveli i do toga da nakon fakulteta ponovo upiše srednju školu. Kako reče, završio je Metalurško-tehnolški fakultet, pa mu je bilo glupo da sve što nacrta i zamisli, ne može sam da pretvori u djelo. Želio je da postane i metalostrugar i postao je.
„Otac mi je govorio da se manem toga. Ali me jednostavno zanimalo. U školi su me čudno gledali kada sam im sve objasnio. U jednom trenurku se pojavio moj profesor Slobo Bastijančić kod kojeg sam išao na praksu i tu su počeli moji prvi koraci mašinske obrade metala“, priča Miloš.
Uporedo sa metalostrugarskim, savladavao je električarski zanat, zavarivački i na kraju klesarski. Jednom prilikom slučajno, u kvartu kod Menadera, gdje živi, otkrio je stari turski bunar. Danas je zahvaljujući Milošu taj bunar je povratio svoj izgled. Isklesan rukama vrijednog zanatlije, fotografa, metalostrugara, čak i gitariste budući da je u međuvremenu naučio i gataru da svira, stari bunar sačuvan je od zaborava.
Za kraj, otkriva Miloš, na red je došla još jedna obaveza, ali i još jedna neostvarena želja. U njegovoj familiji bilo je dosta pilota, pa je red i da i on nastavi porodičnu tradiciju.
