Potpara je najstariji nikšićki dimnjačar. Iako u penziji i dalje neumorno radi.
„Zanat sam učio u beogradskom preduzeću „Dimnjačar“ 60-ih godina prošlog vijeka, gdje sam i radio sve do 1966. godine, kada po konkursu dolazim da radim u Nikšić u Stambeno preduzeće. Tu sam proveo svoj radni vijek i bio sam jedini dimnjačar u gradu. Završio sam i školu za Visoko kvalifikovanog radnika, a od 1991. godine sam u penziji. Moje mjesto nije imao da zauzme niko iz Nikšića, već je došao čovjek iz Sarajeva. Ja sam i nakon penzije nastavio da radim za prijatelje i ljude koji me pozovu“, kaže Potpara.
Ističe da je održavao sve stambene zgrade, kao i mnoge ustanove.
„Održavao sam dimnjake, kotlove, parna grijanja, a bio sam zadužen i za tehnički prijem zgrada gdje sam bilježio eventualne nedostatke, a zgrada nije mogla biti otvorena bez moje dozvole“, navodi Potpara i naglašava da je dimnjačarski zanat zahtjevan i opasan. Ipak, kaže, njemu omiljeni.
„Svoj zanat nikad ne bih mijenjao. Imao sam dosta poteškoća, jednu povredu, ali se nikada nijesam plašio. Nije lako stalno biti u kontaktu i raditi sa narodom, ali je jako zanimljivo. Pored toga što su me ljudi zvali da im održavam komine, još interesantnije je to da su mnogi kada me sretnu na ulici htjeli da me dotaknu, štipnu, jer kako kažu, to donosi sreću“, ističe Njegovan.
Dodaje i da njegov zanat osim poznavanja dimnjačarskog posla, zahtijeva i znanje iz drugih građevinarskih oblasti, kao i da je to jako odgovoran zanat koji zahtijeva poseban alat za rad.
„Alat koji je neophodan za pravilno obavljanje mog posla je sala sa specijalnom žilom, kugla, žica, aparat za paljenje smole u dimnjaku, a i kako se kaže - bez alata nema zanata. Takođe, dok sam radio u Stambenom imali smo i specijalnu odjeću koju su činila panatalone, košulja i kapa koji su bili crne boje“, kaže Potpara.
Ono što ga je takođe motivisalo u ovom poslu je kako kaže i osjećaj slobode.
„Nijesam imao nikad nadzornika. Svoj posao sam obavljao časno i pošteno. Bio sam spreman da podučavam mlade ljude i navodio ih da idu na teren sa mnom, ali niko nije pristao. Za mene nije bilo nerješivih zadataka, a svoj posao smatram lijepim i korisnim, i trudiću se da ga obavljam dok me god noge budu služile“, zaključio je Potpara.
