U razgovoru za DN Šabotić govori o filmu, utiscima, narednim projektima, ali i o položaju mladih stvaralaca u Crnoj Gori.
U filmu se reditelj u neobičnim audio-vizuelnim detaljima poigrava sa sudbinom i odnosom društva prema Domu revolucije, pokušavajući da nizom slika ukaže na nužno traženje rješenja za ovo zdanje.
"Nijesam se nadao nagradi, iskren da budem. U trenutku kada se film prikazivao ja sam bio na snimanju drugog filma. Tako da i nijesam imao nekih pretjeranih očekivanja, osim da projekcija tehnički bude u redu. Festival sam propustio, međutim u Hrvatskoj i ovdje kod nas u Herceg Novom su reakcije bile zanimljive. Odgovarao sam na pitanja kako publike tako i drugih kolega autora. Primio sam i riječi hvale i kritike", sumira utiske Šabotić.
Kako smatra, festivali su sjajna platforma za razmjenu informacija i sticanje novih poznanstava među mladim neafirmisanim filmskim radnicima.
Film „Revolucionarni dom" koncipiran je kao eksperiment. U osnovi se nalazi bazična dokumentaristika koja je nadgrađena fragmentarno eksperimentalnom formom, objašnjava autor.
"Nastojao sam da izbjegnem ustaljene forme dokumentarnog filma, a da se opet u svemu tome ponajviše osjeća dokumentaristika. Možda dokumentaristika i fragmentarno eksperimentalna forma zvuče divergentno ali se, svakako, u ovom slučaju dobro usaglašavaju. Ekipu filma čine četiri čovjeka direktor fotografije Ivan Čojbašić, dizajner tona i kompozitor Jovan Vučur, Nemanja Dabanović, koji je radio snimke iz vazduha i na kraju moja malenkost koja potpisuje scenario, režiju i produkciju filma", precizira Šabotić dodajući da je naziv filma "Revolucionarni dom", sarkastična inverzija originalnog naziva Doma revolucije.
Kako ističe, nije imao namjeru da gledaocima prenese neku određenu poruku. Takođe, ne dijeli mišljenje da film uvijek mora da ima takav cilj.
"Dokumentarni film ne treba da objašnjava već poznate činjenice, što je obično slučaj kada se govori o Domu revolucije... Niti je neophodno da bude paraboličnog oblika da sad poručuje kako je prevelika ambicioznost arhitekte Marka Mušiča bila loš izbor, ili nešto loše. Jer odlučiti se na gradnju objekta od 22.000 metra kvadratnih nije nimalo uobičajen poduhvat. Moj film je, sa slobodom mogu reći, sušta suprotnost od toga. Niti se bavi kontroverzom Doma revolucije niti Mušičevim pozamašnim 'zalogajem'. Moj film se bavi Domom revolucije kao razorenom zgradom koja je nešto više od ruiniranog objekta za koji se isključivo vezuju kontroverze. Zanimale su me dublje istine ne površinske stvari tipa zašto nije nastavljena gradnja i da li će biti nastavljena i šta će biti sa Domom. Dom revolucije je trebao biti dom kulture sa višestrukom namjenom i spomenik borbi protiv fašizma. Mislim da to mnogo govori i objašnjava zašto to 'provocira'. Mene su upravo takve stvari zanimale. Zašto baš u Nikšiću i tome slično", kaže Šabotić.
Kako smatra, dokumentaristi ne teže da otkrivaju stvari ili rješavanju nerješiva pitanja već se bave istinom koja gledaocu treba da otkrije neke dublje istine koje postoje isključivo u filmu.
"To je nešto što je misteriozno i neuhvatljivo i moguće je samo kada vam je plasira, u ovom slučaju, reditelj kroz maštu i stilizaciju. Da ne bih rasplinjavao priču ostavio bih svakom da nakon gledanja filma donese zaključak i stav u odnosu na temu i ideju", kaže autor.
"Revolucionarni dom" do sada je prikazan i u Hrvatskoj na DokuMA film festivalu, gdje je nagrađen specijalnim priznanjem žirija, u Herceg Novom na 30. jubilarnom FFHN Montenegro, u Ulcinju u sklopu Seanema Film Festivala, u Urugvaju u okviru programa "Sa Balkana s ljubavlju" i na nekoliko mjesta u Crnoj Gori Kolašin, Nikšić, Podgorica...
Osvrćući se na položaj mladih filmadžija u Crnoj Gori, Šabotić napominje da su filmovi koji su u posljednjih nekoliko godina obilježili crnogorsku kinematografiju djela upravo reditelja mlađe generacije.
"To, izvjesno je, govori nešto pozitivno. Takođe, da dodam, mladi autor treba prvo da dokaže svoj kvalitet pa tek da insistira na šansama koje mu treba pružiti, a ne obratno. Stanje se evidentno popravlja. Mislim da je još uvijek rano da govorimo o tzv. 'Novoj crnogorskoj kinematografiji' ili 'Novom talasu CG kinematografije', kako ga novinari nazivaju. Ako se jedan film proizvede pa nastane zatišje u nekoliko godina, onda se to ne može smatrati kinematografijom, ali sad je za kratko vrijeme nastalo više filmova, što opet nešto govori. Ako se kontinuitet proizvodnje nastavi, onda možemo reći da imamo tu tzv. noviju crnogorsku kinematografiju", zaključio je Šabotić.
Izvor: CdM
