Svoju neobičnu životnu priču Nenad je bez dvoumljenja odlučio da podijeli za naš portal, a prvo što je istakao jeste kako je došlo do naglog obrta i kako se nakon „druženja“ sa loptom opredijelio za volan i taksimetar.
„Pa nakon dugogodišnje profesionalne karijere u kojoj sam doživio mnogo uspona i padova, a za koju me vežu brojne lijepe uspomene, zbog spleta raznih okolnosti odlučio sam da odmorim od fudbala. Prelomni momenat dogodio se kada je za mene bio zainteresovan jedan grčki klub, koji je po mom mišljenju ponudio tada smiješan ugovor i ja sam ga odbio a potom i nakon pauze od pola godine riješio da promijenim zanimanje“, ističe Đurović.
Iako je njegova karijera trajala do 28. godine, on i te kako ima šta da prepričava iz svoje prošlosti, kako mlađim naraštajima, tako i radoznalim mušterijama u taksiju.
„Prve fudbalske korake sam kao i većina igrača iz Nikšića napravio u Sutjesci. Kasnije sam nastupao za Zetu sa kojom sam osvojio prvu šampionsku titulu u nezavisnoj Crnoj Gori, igrao kvalifikacije za Ligu šampiona iste godine kada smo imali čuveni dvomeč sa šampionom Škotske, ekipom Glazgova. Bila je za mene to velika čast tada i nadao sam se kao svaki mladi fudbaler da ću napraviti veliku karijeru. Karijeru sam nastavio da gradim u klubovima iz Slovačke i Rumunije, a prethodno su redovno stizali pozivi za mladu reprezentaciju. Igrao sam sa mladom reprezentacijom SR Jugoslavije na Evropskom prvenstvu, a bio sam i kapiten prve postave mlade reprezentacije Crne Gore. Kao kruna svega urađenog u karijeri bile su titule sa Sutjeskom 2013. i 2014, godine“, navodi naš sagovornik.
Nakon svega nabrojanog, okačiti kopačke o klin i posvetiti se poslu taksiste nije bilo nimalo lako. Ipak, Nenad naglašava da je bez kompleksa prihvatio da taksira. Komentara od mušterija koji ga prepoznaju ima svakakvih. Od onih pozitivnih, koji podržavaju njegovu odluku, do onih koji sa čuđenjem i blagom ironijom pozdravljaju njegovu odluku da taksirajući zarađuje za hleb.
„S obzirom da sam zbog fudbala još sa 14 godina morao da prekinem sa školovanjem, bio sam svjestan da ne mogu mnogo da biram posao. Čim mi se ukazala šansa da radim prihvatio sam posao taksiste i mogu da kažem da sam se brzo snašao. Svakako je bolje to nego da budem na ulici bez posla. Naravno da ima svakakvih komentara. Ljudi su se naročito u početku čudili otkud ja u taksiju. Poslije toga sam nailazio i na podršku, ali su neki znali da kažu zašto će mi to da radim ovaj posao, međutim, ja sam bez najmanjeg kompleksa prihvatio da radim. Mislim da bi mnogi trebalo tako da razmišljaju nego što ne rade ništa“, navodu nekadašnji štoper.
Možda ne ide sa istim elanom na posao kao što je išao na treninge i utakmice, ali ističe da je zadovoljan i da će se možda jednog dana vratiti fudbalu kao trener, kada bude spreman da prenosi znanje mlađim naraštajima, a za kraj razgovora nam otkriva i za čime najviše žali u svojoj fudbalskoj karijeri.
„Pa svakako da nije isključeno da se jednoga dana vratim fudbalu koji je moja najveća i prva ljubav, ali o tom potom. Ono što mi je najžalije tokom moje karijere jeste što mi se nije ostvario najveći san, a to je da zaigram za klub za koji navijam od djetinjstva, beogradski Partizan. U jednom momentu tadašnji šampion i učesnik Lige šampiona bio je zainteresovan za moje usluge i usluge mog tadašnjeg saigrača Vukašina Poleksića i trebali smo zajedno da idemo na probu, ali se sve izjalovilo nakon jednog štrajka u Sutjesci. Možda bih tada završio i na pozajmici u Partizanovoj filijali Teleoptiku, ali svakako da bi moja karijera bila mnogo bogatija da sam obukao crno-bijeli dres, od čega nisam bio daleko“, zaključuje Đurović.
Ukoliko sjednete u taksi i u njemu za volanom bude Nenad, slobodno ga pitajte o njegovoj karijeri o kojoj će vam on sa oduševljenjem pričati, a mladim sugrađanima, naročito sportistima, poručuje da slijede svoje snove i budu uporni, ali isto tako, ukoliko ne uspiju u sportu, da se ne stide bilo kojeg poštenog posla.
