Kako bi se riješio ovaj problem sredinom dvadesetih godina XX vijeka pokrenuti su higijenski radovi u Zetskoj banovini kako bi se unaprijedila higijena, a kao glavni prioriteti postavljeni su izgradnja vodovoda, školskih poliklinika, domova narodnog zdravlja i javnih kupatila.
Na Cetinju je podignut higijenski zavod koji je imao nekoliko odjeljenja za zdravstvenu zaštitu školske djece, sa kupatilom, koje je moglo da služi i za građanstvo. U Podgorici je podignuto kupatilo sa školskom poliklinikom, ambulanta za venerične bolesti i stanica za malariju. U Virpazaru je podignuta zasebna stanica za suzbijanje malarije s obzirom na vrlo teške zdravstvene prilike koje su tamo vladale zbog močvare dok je u Baru podignuta zdravstvena stanica sa narodnim kupatilom. U Danilovgradu, u zajednici sa opštinom, dovršena je zdravstvena stanica sa modernim kupatilom.
Kada je u pitanju Nikšić ugledni nikšićki privatnik Luka Mijušković, koji je izabran za predsjednika opštine 28. marta 1927. godine, otkupio je zemljište za gradski park i na njegovu inicijativu i uz veliku i obilatu pomoć opštine i uz veliko angažovanje Andrije Štampara, podignut je i dovršen Dom narodnog zdravlja 1928. godine kao centralna ustanova za taj dio Crne Gore.
Tačnije, prvo je sa radom godinu dana ranije počela školska poliklinika gdje su se pregledala školska djeca i gdje su dobijali savjete kako održavati higijenu a isto tako pružana im je i ljekarska pomoć. U okviru školske poliklinike bila je stalna „higijenska izložba“ kao i javno kupatilo. Na razglednicama iz tog perioda za ovu zgradu se i najčešće kaže da je riječ o javnom kupatilu. Prvi upravnik školske poliklinike bio je doktor Stevan Popović a doma narodnog zdravlja doktor Milan Putić. Tih godina u Nikšiću su radili ljekari: Stevo Barović, Mirko i Raisa Lučić, Pavle Zasuhin, Sergije Stepanović, Mitar Ćatović, Stevan Popović, Zoran Kesler, Dušan Mandić... Naredne 1928. godine školska poliklinika prerasla je u Dom narodnog zdravlja.
Ono što je prethodilo izgradnji ovog objekta jeste odluka da se otpočne sa izgradnjom vodovoda. Prvu odluku o izgradnji vodovoda u Nikšiću donešena je 12. maja 1926. godine. Za izgradnju gradskog vodovoda, javne rasvjete i javnog kupatila opština je uzela zajam od 3.800.000 dinara. Radovima je rukovodio inžinjer Vajs iz društva „Toplota“ iz Beograda dok je plan za izgradnju vodovoda izradio inžinjer Rastislavov. Na Trebjesi je izgrađen glavni rezervoar, od Gornjeg Polja postavljeno je 14 kilometara cijevi, a u gradu je izgrađeno 27 česmi. Do izgradnje vodovoda stanovništvo Nikšića snabdijevalo se vodom iz bunara. Izgradnja vodovoda u Nikšiću završena je 1931. godine.
Boško Roganović
