Most je podignut u vrijeme gradnje rimskog puta koji je od Cavtata vodio ka Anderbi i Skodri, kada je Dalmacijom upravljao namjesnik Dolabela, poznat kao graditelj dobrih cesta i lijepih mostova.
Most ima 6 okana raspona oko 5,5 metara, a između njih su zasvođeni prozori (štedni otvori). Sjeverni stub na stancu ima četiri ornamentna bloka, dok je pri dnu najjužnijeg luka urezana kombinacija pravih linija, ornament ili nekakav zapis. Iznad prosječenog jugoistočnog okna (raspona 2,3 m) mostovska konstrukcija savija se u vidu lule pa postoji predanje da su ga Turci zbog ove laktaste krivine zvali „Lula ćuprija“.
Gornji djelovi mosta su iz turskog doba, jer su se Turci dugo vremena njime služili. Rušen je i popravljan više puta, uglavnom nestručno.
Dnevni list „Politika“ je u tekstu „Sklon je padu starodrevni rimski most na rijeci Moštanici, kod Nikšića“ od 22.06.1938. godine pisala „Na rijeci Moštanici, kod Nikšića, nalazi se stari rimski most, sagrađen prije Hrista. Doskora je most bio u dobrom stanju, ali u poslednje vrijeme je toliko oronuo da postoji opasnost da se jednog dana sruši. Most na Moštanici trebalo bi svakako opraviti, jer se njime služe seljaci iz nekoliko sela. Sem toga, ovaj starodrevni rimski spomenik predstavlja i zanimljiv objekat za turiste.”
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, most se morao rušiti, kako bi se onemogućio prolaz Italijanima. Rekonsturkcija mosta je izvršena 1957. godine prema projektu Instituta za zaštitu spomenika kulture NRCG, na osnovu crteža slikara Ilije Šobajića i jedne predratne razglednice koju posjedujem u kolekciji u izdanju knjižare „Progres“ M. Radoičića. Renoviranjem je rukovodio arhitekta Đoko Minjević, a glavne radove izveo je majstor Krsto Nikčević.
Inicijativu za restauraciju mosta dao je Veljko Mićunović 1956. godine posle jednog prelaska nabujale rijeke preko improvizovanog drvenog mostića dok je bio u društvu sa Đokom Minjevićem.
U dogovoru sa profesorom Milutinom Plamencom, direktorom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, arhitekti Đoku Minjeviću povjereno je projektovanje i rekonstrukcija mosta. U to vrijeme most se sastojao od pet lukova od kojih su dva krajnja bila djelimično očuvana. Nakon analize načina građenja i sastava materijala urađen je projekat koji je Zavod usvojio. Kako je bilo malo ostataka sige u koritu od koje je bio izgrađen most, preostala količina je nabavljena iz kanjona Bukovice iznad Šavnika. Mještani su tesali sjekirama ploče za svodove lukova i na konjima iznosili na put, odakle se vršio transport kamionima. Kamenoresci su vješto imitirali ostatke mosta, stubove lukove, lučne niše iznad stubova, vijenac i ogradu tako da je prilikom prijema utvrđena potpuna autentičnost sa ostacima mosta. Jedino odstupanje, koje nije bilo vidljivo, činilo je armirano betonsko jezgro radi trajnosti i sigurnosti.
Ono što je interesantno za ovaj most jeste da je on kada je sagrađen služio za prolazak karavana i vojnih rimskih dvokolica pa je tako u vrijeme njegove obnove mogao da služi samo pješacima ali ne i vozilima. Zbog toga je arhitekta Đoko Minjević izvršio njegovo proširenje za 50 cm, sa svake strane po 25 cm, što je učinilo da su preko njega mogla da prođu zaprežna vozila i manji automobili. Ova njegova dosjetka ostala je nezapažena na prijemu radova, ali se i danas može teško primijetiti zahvaljujući vještim majstorima.
Prošle godine izvršena je sanacija i restauracija mosta pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture.
Autor: Boško Roganović
