U uglu slika se potpisuje kao Mićan, dok su ga prije 67 godina u Jasenice upisali kao Zoran Mićanović. Nije imao ni pola godine kada se vraća u Nikšić koji je postao njegov voljeni grad.
,,Moj otac je bio poslat tamo da radi u željezari. Kasnije sam i ja radio u Željezari u Nikšiću. Proveo dvadeset godina družeći se sa kafanom, onda sam je batalio i počeo da slikam jer slikari ne vole da piju. Vole da se opušte, ali ne mogu da stvaraju dok im je mozak pod alkoholom, kao što to čine pjesnici. Posjedovao sam taj talent još u osnovnoj školi, što je primijetio profesor Vito Lekić, ali tek sa 40 godina sam se posvetio slikarstvu i slikao po dvadeset sati dnevno. Bilo mi je žao zaspati jer tada se probudila ogromna ljubav u meni. Ono što se godinama gomilalo izašlo je na platno. Nekad mi se sama slika javi, nekad se pomognem nekom fotografijom, mada je mijenjam, ubacujem nove detalje. Volim da radim motive Nikšića i to one na koje svi imamo neku uspomenu, kao što je na primjer hotel Onogošt jer nema toga ko nije nekad nekog ispred njega čekao. Slikao sam zgradu Samoizbora i SDK iz razloga što smo se mi ko mladi okupljali preko puta na ćošak od starog pozorišta i sjedjeli na neki pleh koji nam je mnogima farmerice izbucao. Slikam lipe jer je nekad svako imao svoju. Tačno se znalo đe ćeš koga naći, pa se šeta korzom dok se ne šegneš očima sa nekom đevojkom, pa recimo ona završava krug kod hotela, a ja kod Vera Redzića i onda hvataš krugove i paneš s noga ne bi li se tri-četiri puta samo šegnuli očima u prolazu, ali si onda srećan i zadovoljan jer je to bilo ,,krčkanje'', a u današnjem vrijeme toga više nema.''
Mićan se povlači u svoj atelje kao u kakvo atomsko sklonište i stvara.
"Ođe dujem i kujem. Ne pada mi na pamet da palim televizor jer je pun sičije. Obično upalim ozbiljnu muziku. Ponekad kad mi tišina zasmeta, navijem stari sat da mi kucka i to kuckanje me vrati u neko vrijeme izmedju tri do pet sati popodne kad se vrijeme odmora poštovalo. Tada se vani nije mogao čuti ni ćuk, otkuca li na satu pet, kreće igra i graja. Volim taj zvuk starog sata i gramofona kako pucka jer sam tad nostalgičan.''
"Kad sam počeo da slikam ugledao sam se na Rembranta i Karavađa i bio sretan kad samo 3% toga skinem jer treba se ugledati na najbolje. Ni oni nijesu završili akademiju kao ni ja. Tvrdim da talenta za slikarstvo treba imati 10,15%, ostalo je samo rad i ne treba ti profesor, čak ni za miješanje boja jer je to isto kao ono kad žena kuva ručak, pa doda malo soli, malo začina, malo ovoga i onoga, za to treba imati osjećaja i ljubav jer bez ljubavi je to sirovo. Realizam je ljepota jer slikar odabare sve lijepe motive. Slikari žive sa prirodom. Ja volim da posmatrača ubacim na to mjesto sa slike, da ga udaljim, da osjeti miris snijega i breze, da ga ubacim u nju, da se zadrži, zagleda, pa se nečeg prisjeti... kad to uspijem onda je to prava slika. Leonardo da Vinči je rekao da slikar nikad ne može završiti sliku i to je tačno. Dok sam živ ne mogu je završiti. Koliko sam samo slika ogrebao i druge preko njih naslikao i kad završim pomislim da je fenomenalna, prođu li tri dana, opet je pogledam i kažem sebi ,,ovo ništa ne valja.'' Svaka slika mora da ima atmosferu jer bez nje nije slika. U pejzažu je atmosfera, a u portretu čovjekov karakter. Volim da uradim nešto što nije niko zato sam i radio portrete nikšićkih oriđinala, lica sa ulice, ali samo onih sa kojima sam nekad popio pivo ili kavu, uz par izuzetaka.''
Prije tri-četiri godine Mićanu je zdravlje popustilo i dobio je artritis koji mu je onemogućio držanje četkice u desnoj ruci, ali je snagom volje naučio da slika lijevom. On kroz osmijeh i sa nevjerovatnom vedrinom kaže.
"Hoće to da priroda da jačinu drugoj strani kad jedna zakaže. Renoar je imao problem sa reumatizmom što mu je onemogućavalo kretanje desne ruke, pa je slikao kistom koji su mu vezivali za šaku. Nadam se da je medicina do sad napredovala pa neću biti njegove sreće.''
Kažu da je slikanje jedan od načina da se vodi dnevnik. Mićan je naslikao duše grada. Stvorio je spomenar slika jednog vremena koje griju srca njenih posmatrača i vraćaju ih u neke sretne dane.
