U selu Dučice su je zvali Draga Senjova još od '61.godine kada je iz bratstva Krulanovića došla u kuću Sekula Jokića i prvi put izdigla na lukavu planinu, Lukavicu. Od tada njome gazi, čuva i tuži ,,crnu sreću'' koju joj je uzeo Borovnik. Tuga je iz nje izvukla prvu tužbalicu koja je cijepala nebo.
,,Pričaju da su tog dana prije četrdeset i sedam godina viđeli crnog gavrana kako leti iznad Borovnika. Tade je zagrakta' crnu pjesmu. Taj dan sam ostavila mog Radosava sa drugim sinom da beru borovnice. Imao je jedanaest godina, a ja šljegla bila te sam prodala malo mrsa, te mu kupila knjige za školu i patike.. još ih čuvam u vitrinu...pao je sa neke litice...ni živ na zemlju..tade sam prvi put zakukala. Vidiš ove livade po Lukavici, śećam se kosci sve ovuda, davno je to bilo, bijaše planina puna, a ja poćeraj goveda, pa jadna zatuži, a oni pobij kose, pa me svi slušaju. No jopet imam punu kuću, imam sina, šćer, dva unuka, dvije unuke, prababa sam, ali mi je pola srca u Borovnik ostalo“, izusti starica nakon dubokog uzdaha.
Prisjeti se Draga davnih vremena kada je planina bila puna: ,,Nekad je po pedeset familija bilo ođe, nijesmo mogli projaviti jedno od drugoga, sve volovi, bravi, buka, a danas niđe niko... opušćela planina. A dosta me jada ubilo ođe dijete, što nije ni jednu Crnogorku. Kad se śetim... išla sam sine u drva. Pokojni đed Risto me digni, nemamo šta naložit. Moja crna sreća bijaše tad mali u kolijevku. Viđu ne svanulo. Mjesečna noć, pa drnči tuda, a ne smijem da prođem kraj nekih grobova, no šta ću...uzjaši na onu kobilčinu te uljezi u omar. Ṥekira oštra te prevalih, iscijepaj drva, nasloži, kad počeše tići da pjevaju ja počeh da tovarim. Ono kljuse se gica, te je dokopaj, te je nekako izvedi.. niko se živ ne diga', te na neki kolac nataknuh onu kobilčinu, rastovarih drva, pa nađoh u kolijevku moju crnu sreću, otkrih ga, a on siromah spava..e kuku meni...“, priča Draga ko da slika!
"Nije mi lako ođe izdizat, da gledam mramor Radosava u Borovnik, nije mi lako, nego šta ću... Samo jedne godine ne izdigoh i tade sam ostala bez života toga ljeta."
Nekada je tužbalica imala značajno mjesto, ništa manje od epske narodne pjesme.
Tužilice su bile one koje su imale dar da u mometu smisle stihove i da ih izuste uz najzvonkiji glas koji treperi od tuge.
Baba Draga kaže: ,,Kad se naslonim na kovčeg meni ko da anđeli kažuju što da zborim. Nema kamena, ni rupe na Lukavici đe nijesam tužila, pa kad me čuju čobani sve batale pa me slušaju. Onda dok tužim uzavru mi živci, pa me svaka muka zaboli. Oči sam više iskapala. Tužila sam dugo i ne mogu više. Sad čim počnem odma' panem. Danas više toga nema, izumiru i lelek i tužbalice.U Dučice nema više đavolja tužilica nako ja. Ima Bega u Liveroviće, a ostalo ne znam ima li jedna đavolja da zna koju prokamenit.“
Tužilica je ta koja sprema pokojnika na onaj svijet. Ona je veza između njega i ovog svijeta. Ona mu govori o žalosti koja ostaje nakon njegovog odlaska, po njemu šalje pozdrave prethodno umrlima. U današnjem vremenu kada kult mrtvih slabi i kada su tužabalice zamijenjene suvoparnim telegramskim porukama, treba cijeniti poslednje tužilice jer u jednoj knjizi piše: ,, S mrtvima se ne prekida veza. Njima se govore želje, s njima se razgovara, njima se obraća pjesmom bola, veličaju se i prekorjevaju. Tužbalice su često i jedina pjesma mnoge majke, sestre i odive. Ova žalost ne zastarijeva i uvijek je nova i skorašnja. Tužilicu goni srce, žalost, ljubav i ona često od časa prve žalosti do kraja života tuži i opjeva u žalosti svoje umrle, a uza njih i ostale srodnike, prijatelje, kumove i plemenike.“
Još Gackove grede, Veliki i Mali Žurim pamte eho Draginih tužbalica. Zagledana u borove Borovnika, koji se crne kao tužne uspomene na sina kojeg joj ote planina iz majčinih njedara, pušti glas... tuži Draga za srce ujeda...
